Trkačica

Trčanje i svi moji izgovori

Nikad nisam voljela trčati.

U osnovnoj, a da se ne lažemo, i u srednjoj školi, satovi tjelesnog bili su mi najmržih 45 minuta tijekom dana. Nije da nisam voljela fizičku aktivnost – oduvijek sam bila aktivno dijete, ali brojne modrice i ožiljci na koljenima još uvijek tiho svjedoče o mom neslaganju sa sportovima koji uključuju trčanje i loptu. Možete zamisliti koliko sam se pronalazila na satovima tjelesnog u zemlji poznatoj po košarci, odbojci i rukometu. Čak mi ni između dvije vatre nije išlo.

Kad vas kao dijete uvjere da vam nešto ne ide od ruke, onda poslije to i ne pokušavate. Imam dvije lijeve noge i držat ću se podalje od kolektivnih sportova do kraja života, to je bila moja vizija budućnosti. Ionako me je strast vukla k individualnim sportovima – jahanju, skijanju, plivanju. Pronašla sam se u teretani, kickboksingu, čak i joga mi je odgovarala, ali trčanje mi više nije padalo na pamet. Do prošle godine.

Što se promijenilo?

U moj život ušao je, naime, četveronožni dlakavi ljubimac koji, bez obzira na vrijeme vani, moje obveze, zdravstveno stanje, kataklizmu ili treći svjetski rat, zahtijeva svakodnevno trčanje po parku. U početku su to bile polusatne šetnje, zatim su se produljile na 45 minuta, da bismo na kraju stigli do sat i pol vremena, i ni to mu nije bilo dovoljno. Jednog dana sam, nakon dvosatnog tumaranja istim stazama kojima sam već znala svaki kamen, grm i grančicu, odlučila dati šansu dugogodišnjem neprijatelju – trčanju. Kad već provodim sate u parku svako jutro, ustajem rano, obuvam tenisice i šetam kao luda dok moj pas ne odluči da je dovoljno, onda barem mogu u to ubaciti i vlastitu rekreaciju. Idućeg jutra dočekao me pakao. Nisam znala odakle početi. Brdašce ispred mene djelovalo mi je kao Kilimandžaro, a planiranih pola sata trčanja kao nemoguća misija. Shvatila sam da je taj pothvat prevelik zalogaj za moje tijelo, koje nije trčalo od posljednjeg sata tjelesnog u četvrtoj godini srednje, i golem udarac na moj ego, koji je smatrao da sam i bez trčanja u prilično dobroj formi. Ispostavilo se da su trbušnjaci i čučnjevi jedno, a trčanje nešto posve drugo.

Međutim, nešto me je zaintrigiralo. Je li to bila tišina, kontakt s prirodom, vrijeme za razgovor sa samom sobom ili sve to zajedno, ali željela sam nastaviti. Pronašla sam program za početnike u trčanju i – osjećala se kao totalni kreten na prvom treningu. Minuta trčanja, pa minuta i pol hodanja. Sigurno mogu više od ovoga! Malo pomalo, moji apetiti su rasli, kao i moja kondicija. Ubrzo, stiže i moj cilj – pet kilometara, i to bez opraštanja sa životom koji se odvija pred mojim očima. Čak sam počela uživati u vjetru u kosi, zemlji pod tenisicama i mom zadihanom psu kojem sam konačno našla mjeru da kod kuće bude miran i tih. Uspjeh!

Nije samo Couch25k odgovoran za moju trenutačnu opčinjenost trčanjem. Trebalo je izboriti se s različitim glasovima u glavi – i to je ono što želim podijeliti s vama. Svi mi koji počinjemo s bilo kojom fizičkom aktivnošću moramo se izboriti s kreativnim izgovorima koje tako lako smišljamo. Zato s vama dijelim misli koje su mi prolazile kroz glavu prvih nekoliko tjedana mojih laganih trkačkih početaka.

“Uh, vidi kako je hladno i tmurno vani. Možda je bolje da danas odmorim, sutra bi trebalo biti bolje vrijeme”

Moj trener jahanja često je znao reći: “Nećeš se istopiti, jaši!“, svaki put kad bismo pokušavali izbjeći jahanje po kiši koja rominja. Najteži korak je prvi – a to obično znači samo ustajanje iz kreveta i obuvanje tenisica. Nakon iskustva trčanja po blatu, kiši, vjetru, snijegu i ledu, odgovorno tvrdim da je sve u vašoj glavi. Čak je ljepše trčati po tmurnom danu nego na 40 i više stupnjeva. Sjetite se nesnosnih vrućina kad se sljedeći put budete premišljali hoćete li ipak odgoditi trčanje za ljepše vrijeme.

“Grudi mi previše poskakuju, od tog mlataranja će se opustiti i visjeti do pupka!!”

Ovo vrijedi osobito za djevojke s većim grudima – kupite dobar sportski grudnjak. Spasit će vas od poskakivanja, neugodnosti i bola.

“MP3 mi se ispraznio, ne mogu trčati bez glazbe.”

Ja jednom probala i od tada trčim isključivo bez slušalica u ušima. Ljepši je doživljaj, a i bit ćete otvoreniji za signale koje vam tijelo šalje.

“Omiljena trenirka mi nije čista, a ova mi ne stoji lijepo… To je to, nemam što odjenuti!”

Patike za trčanje
Photo credit: Josiah Mackenzie / Foter.com / CC BY

Apsolutno nije bitno u čemu trčite, dokle god vam je udobno. Ono što jest bitno, to su dobre tenisice za trčanje – ne za hodanje, ne za vježbanje u dvorani i ne za tenis. Istražite, isprobajte i pronađite model koji vam odgovara. Vjerujte, investicija će se višestruko isplatiti.

“Noge mi lete ustranu, ne znam što ću s rukama, a i lice mi se zajapurilo… Eno, oni dečki mi se smiju!”

Nitko vas ne gleda, nitko vam se ne smije, nitko i ne obraća pozornost na vaše ruke, noge i rumene obraze! Ako i obraćaju pažnju, onda najvjerojatnije misle: “Svaka joj čast, ja se ne mogu natjerati ni da odem pješice do dućana…

“Danas baš nemam vremena za trčanje.”

Ako imam vremena za gledanje serije, beskonačno vrćenje videa na YouTubeu ili za Facebook, onda definitivno imam vremena i za trčanje.

“Svi ostali trkači su brži od mene, samo ja teturam i ostajem bez daha…”

Svi trkači su jednom bili u istoj poziciji kao i vi, tako da nema potrebe za strahom od osuđivanja. Prepustite se iskustvu i grabite k cilju korak po korak, kilometar po kilometar – natječete se sa samima sobom, to je najvažnija bitka koju možete dobiti.

Bilo ih je još, ali ovi su se najčešće ponavljali i bilo je najteže riješiti ih se. Koji su vaši izgovori s kojima se borite svaki dan? Ostavite komentar u poljima ispod teksta, a mi ćemo objaviti najzanimljivije primjere.

Vidimo se na stazi!

Istaknuta slika: garryknight / Foter.com / CC BY

O autoru

Lubily Online

4 misli o “Trčanje i svi moji izgovori”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *