Arhive oznaka: živjeti sam

Hoću svoja četiri zida

Koliko ste samo puta izgovorili ovu rečenicu? Ako imate dvadesetak godina poput mene, ova misao stalno vam se mota po glavi.

Bit ću potpuno iskrena – meni se barem tri, četiri puta dnevno pojavljuje i uznemirava me. Jako. Pokreće lavinu pitanja koja sebi postavljam i ne pronalazim odgovore. Ooh, je li ovo odrastanje? Ako donošenje odluka u životu predstavlja odrastanje, onda želim biti Petar Pan.

Razdoblje osamostaljivanja od roditelja nije lako i može trajati godinama. Trebaju se poklopiti brojne kockice kako bismo imali različitu adresu stanovanja od roditelja. Osim kockica, treba netko od nas prelomiti. Ili mi, ili oni.

Razmišljala sam o emocijama koje su me u posljednje vrijeme obuzimale. Ljutnja, bijes, razočaranje, netrpeljivost, osjećaj krivnje… Svakoga dana su sve jače. Milijun situacija koje se svima u zajednici događaju čine me ljutitom iz dana u dan. Gubitak privatnosti, potreba za stalnim objašnjavanjem i pravdanjem, ograničenje vlastitog prostora, stalno donošenje kompromisa i sl.

A sada, pripremite se za najčešće ljubavne probleme mojih vršnjaka. Ako i vaš dečko / djevojka živi s roditeljima, ne preostaje vam ništa negoli priželjkivati odlazak roditelja izvan kuće ili najam apartmana na jedan dan. Budite iskreni, objasnite svojima da želite biti sami s djevojkom ili dečkom. Pa i oni su bili mladi, zar ne?:)

Još ako nam je posao takav da određen dio obveza moramo obavljati od kuće, velika je mogućnost da su nezadovoljstvo i želja za osamostaljenjem deset puta jači. Sve veća nervoza koja se osjeća u zraku prijeti da pukne i sve uništi. “Diši! Ne pucaj po šavovima. Pokvarit ćeš odnos s roditeljima i izgovoriti riječi koje misliš i ne misliš”, govorimo sebi. Suzdržavanje je teško, a nezadovoljstvo se skuplja i taloži.

Zivjeti sam

Međutim, u trenucima kad se emocije slegnu, a razum preuzme ulogu, sebi postavljamo pitanje koje nas razoružava i peče.

Jesmo li sebični ako odemo od roditelja?

Nikad ne bismo postavljali ovo pitanje kad bismo znali da selidbom ostavljamo roditelje koji će prije svega moći bez brige plaćati račune svaki mjesec, ali i stavljati koju kunu sa strane za dugo iščekivano ljetovanje. Jednostavno, situacija u kojoj prosječna obitelj živi nije idealna. Ako je tako, zašto onda želimo odseliti?

U razgovoru s vršnjacima, došli smo do zaključka da je svima, uz završavanje fakulteta i avanturu zvanu pronalaženja posla, život s roditeljima postao stresan. Možda ću pogrešno zvučati, ali u ovakvim stvarima veliku ulogu igra dobra materijalna situacija. Ako bismo imali dovoljno sredstava da sebi priuštimo pristojan stan, a roditelje ostavimo zbrinute, ne bi bilo problema ni dvojbi. Svi sretni, čiča miča i gotova je priča.

Ako imate sreće pa si možete priuštiti stan, i vašim roditeljima s vremenom će postati jasnije da odvajanje predstavlja napredak u životu.

Prije svega odnos s roditeljima će ojačati i bit će kvalitetniji. Moja prijateljica nedavno se osamostalila i citiram je: “Svanulo mi je”. Nikad nije imala bolji odnos s roditeljima. Razgovori su doista postali razgovori, bez netrpeljivosti i napadanja.

osamostaljivanje od roditelja

Uvijek ima i iznimaka. Poznajem neke osobe, većinom muškarce, kojima život s roditeljima izuzetno odgovara. Kod kuće ih uvijek čekaju spreman ručak, sređena soba, plaćeni računi. Ti vječiti dječaci bježe od odgovornosti. No, vratimo se mi na pitanja koje sebi postavljamo.

Kako osamostaljivanje učiniti što boljim?

Jedini i pravi način je da sjednemo i razgovaramo s roditeljima. Dogovor kuću gradi (u ovom slučaju i bukvalno). Jedino će nam podrška roditelja pomoći da donesemo odluku uz njihovu suglasnost. Objašnjenja potreba i izlaganje problema dovode do otvorenosti u komunikaciji i poboljšanja odnosa. “Idemo zajedno osmisliti plan.” A na kraju se sjetite da su i oni prolazili kroz ovo. Ako i nisu, onda zasigurno znaju kako vam je i zbog čega se javlja tolika potreba za osamostaljivanjem.

Kada je trenutak da započnemo život bez mame i tate?

Ne postoji točno određeno vrijeme, jer svatko donosi svoje odluke u različitom trenutku. Ja sam sebi postavila uvjete i rok. Da se razumijemo – roditelji će nam uvijek biti leđa, kao i desna ruka i pomoć u bilo kojoj situaciji. Čak i u onim kad shvatimo da nije tako lako živjeti bez njih. Najprije ćemo se osjećati kao ptica na grani, a zatim ćemo shvatiti da su nas roditelji u mnogim situacijama štedjeli i štitili.

Osamostaljivanje je najnormalnija i zdrava stvar. I zapamtite – uvijek, uvijek ćemo se imati gdje vratiti. Vrata našeg doma uvijek će biti otvorena, a ruke naših roditelja široko raširene. Tko nije probao, ne može ni znati.

Nadam se da ću u nekim od sljedećih tekstova pisati o samačkom životu. A do tada, uživajmo i dalje kao djeca 🙂

Do sljedećeg posta,

Bojana

Prijavite se na naš newsletter