Arhive oznaka: TV i djeca

Bit će miran kao bubica, samo ga posjedni ispred TV-a

Nekoliko sam puta bila u prilici vidjeti kako neke obitelji s malom djecom ili tinejdžerima provode slobodno vrijeme ispred televizora. Koliko sam primijetila, mnogi od njih nisu baš imali zadrške pred djecom i nisu birali što će gledati, pa su na malom ekranu često bile i scene nasilja ili neki dugi prizori, neprikladni za dječju dob. Kad se na ekranu prikazuje agresivan, vulgaran ili erotski sadržaj, najčešće reakcije odraslih su ili smijeh ili blagi ukor.

Nešto tu opasno smrdi

Objektivno sagledavajući tu situaciju, nešto mi je opasno zasmrdjelo. Je li uistinu moguće da su roditelji toliko nesvjesni eventualnih opasnosti za djecu ili čak lijeni, pa idući linijom manjeg otpora dopuštaju mališanima da gledaju neprimjerene scene na TV-u? Lijeni jer, iako svjesni da takve scene nisu baš poželjne za dječje oko, nemaju volje pronaći im neku drugu zanimaciju.

Nesvjesni toga da takav televizijski sadržaj, sa scenama nasilja ili vulgarnosti, može utjecati na dijete, ili možda nesvjesni da djeca upijaju takve scene, ili ipak svjesni, ali se nadaju da njihova djeca shvaćaju kako je to „samo na TV-u“.

Neki iz moje okoline smatraju da pretjerujem, ali ipak se ne ustručavam izraziti uvjerenje da je velik dio dostupnoga televizijskog sadržava neprikladan za djecu, pa čak i odrasle!

Dijeca ispred TV-a
Photo credit: antisocialtory / Foter / CC BY

Valja imati na umu da nam se oči, mozak i tijelo brzo naviknu na ono što vidimo i osjetimo. Pokušajte se, primjerice, prisjetiti koliko vam je bilo stresno kad ste prvi put vidjeli neku scenu nasilja prepunu krvi, opasnih lica, bijesa i vike. Svaki sljedeći put kad ste promatrali slične scene, razina stresa postupno se smanjivala. Nakon duljeg vremena, toliko ste se već priviknuli na takve slike, da ćete pred njima samo slegnuti ramenima ili će takve scene proći nezapaženo, odnosno bez ikakve tjelesne reakcije.

Netko će na ovo reći da dijete ne smijemo držati izoliranim od loših strana života. Slažem se s time, no dodajem i to da dijete treba postupno i savjesno izlagati, bez nepotrebnih slika nasilja i sličnih scena koje ne shvaćaju, a istodobno ih zbunjuju.

Nekada davno

Sjećam se kako je nekad davno moja baka s nevjericom komentirala djedu reklame za čudotvorne lijekove i zdravstvena pomagala koje su se vrtjele na TV-u. Znala je govoriti: „Oni sve to lažu! Kako ih samo nije sram?!“ Sjećam se kako sam, slušajući je, željela vjerovati baki, ali mi je bilo teško shvatiti kako je moguće da na TV-u lažu. Sjećam se da sam u to vrijeme na pitanje: „Zašto neki ljudi započinju ratove?“, dobivala odgovor da je to zato jer neki ljudi žele živjeti na određenoj zemlji ili žele nešto od nje. Iz moje perspektive, Zemlja je bila dovoljno velika i na njoj je bilo mjesta za sve. Ako nešto žele, zašto lijepo ne traže, pomislila sam. Htjela sam tim ljudima predložiti da se presele na neko drugo mjesto.

Prisjetite se vlastitih dvojbi iz djetinjstva…

Zamislite sada koliko pitanja imaju današnja djeca, pred kojom je puno veća količina informacija!

 Kako god okrenemo, dođemo na isto

Kad dijete prvi put nešto vidi, spozna da to postoji i svaki sljedeći put kad se susretne s time, postupno razvija mišljenje da je to normalno. Vidi da je izvedivo, vidi način izvedbe i reakcije drugih na tu pojavu. Istodobno, dijete pamti stečeno znanje i može ga primijeniti u određenoj situaciji. A kad naposljetku primjeni u stvarnosti ono što je vidjelo na filmu, roditelj ostane zatečen njegovim ponašanjem i pita se gdje je to vidio ili čuo, jer u kući se takve riječi ne koriste i tako se ne ponaša.

Dijeca gledaju TV
Photo credit: Lars Plougmann / Foter / CC BY-SA

Nemojmo smesti s uma da djeca ne znaju razlikovati stvarno od nestvarnoga. Ne shvaćaju razloge zašto je netko nešto rekao, ne prepoznaju ironiju i sarkazam, a ne znaju kritički gledati na stvari oko sebe. Kad se osvrnemo na to kakva se sve agresija vrti po televizijskim programima, ne smije nas iznenaditi činjenica da već osnovnoškolci imaju informacije kako napraviti bombu u vlastitom domu, barataju bogatim arsenalom psovki te vješto ismijavaju vršnjake…Neću nabrajati dalje, toga je puno, čak i previše!

U praksi

U svome domu imam televizor, iako sam jedno vrijeme planirala izbaciti ga i proglasiti nepoželjnim. Živim sa suprugom i jednim djetetom, zasad. Slobodno vrijeme često provodimo čitajući knjige ili u prirodi. Naravno da mi se dogodi da se ne mogu posvetiti igri s djetetom jer imam drugog posla. Tada joj dopuštam da se „mota oko mene“ dok obavljam posao po kući, istodobno komunicirajući s njom. Razgovaramo o svemu, pri čemu je potičem na razmišljanje i izražavanje vlastitih dojmova. Uključujem je u zajedničko planiranje obiteljskih događaja i pitam za mišljenje. Skrećem joj pozornost na igračke i smišljam načine kako je potaknuti na samostalnu igru.

Da se razumijemo, to mi ne pada lako svaki dan, no jako se trudim održati ovakav pristup. Naravno, dogodi se i to da sjedi pred malim ekranom, ali onda pozorno vodim računa o tome što gleda. Ako je potrebno, pružim joj dodatno objašnjenje onoga što gleda.

Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?

Pozdrav,

Goga

Istaknuta slika: kelly.sikkema / Foter / CC BY