Arhive oznaka: roditeljstvo

Bebe i rutina, ili kako nam je internet promijenio roditeljstvo

Svi pričaju kako je vrlo važno uvesti bebu u rutinu čim se rodi, odmah po povratku iz rodilišta. Svi pričaju kako će to pomoći da beba nauči spavati cijelu noć. Svi kažu da je važno gdje beba jede, kada jede, kada spava i koliko, kako bi se lijepo razvijala, bila odmorna i zadovoljna. Svi kažu da je bitno svakodnevno provoditi puno vremena na zraku, a i u “slobodnom kretanju”, na površini gdje se može razmahati. A mnogi bi se složili da je to, ako ne neizvodivo, onda barem vrlo teško.

beba place

Bebe su različite. Neke spavaju cijelu noć otkad se rode, a neke se bude noću do treće godine. Neke jedu kao termiti, a neke ne žele ni zinuti. Neke žvaču komadiće hrane sa 6 mjeseci, a druge pljuju ako im nije sve blendirano i procijeđeno.

Ja imam jednog malog drekavca koji jede sve što se pred njega stavi i koji je od svog četvrtog mjeseca pokušavao mami i tati oteti sendviče iz ruke. Sa svojih 7 mjeseci odlučio je kako je vrijeme da počne stajati, a s nepunih 8 šetati lijevo-desno uz namještaj. Osim toga, ili možda zbog toga, neće da spava.

Uspostavljali smo rutinu od početka. Kupanje, masaža, odijevanje, dojenje. Na sreću, od početka sam imala sasvim dovoljno mlijeka, pa je napredovao po 1,3kg prva dva mjeseca. U rijetkim slučajevima kada je ostajao budan nakon dojenja, slijedilo je spuštanje u krevetić i pjevanje. Ponekad čitanje priče. Kad se prestao uspavljivati dojenjem, spuštanje u krevetić i čitanje ili pjevanje dok ne zaspi. I uvijek u isto vreme.

Sve je funkcioniralo prilično dobro dokle god sam ja bila upoznata i pomirena s tim da ću ustajati svaka 2,5-3 sata za novo dojenje. Međutim, u nekom trenutku je produljio spavanje, pa sam noću imala i do 5 sati u cugu. Ali se onda počeo opet buditi. Neki su tvrdili da je to samo faza, da će ga proći. Doktorica je predložila da počnem s dohranom jer mu možda moje mlijeko nije dovoljno (tako smo uveli još jedan element u našu večernju rutinu – večeru prije kupanja). Ipak, ništa što smo od tada uradili nije pomoglo da se beba vrati onom mitskom spavanju cijele noći.

Problem je što uvijek imate neko opravdanje. Te sad smo bili na putu, pa mu je sve novo. Te sad ga muče zubići. Te bio je bolestan, uho, grlo, nos…

Beba u krevecu

A kad počnete čitati savjete, osim onog čuvenog “pustite ga da se isplače”, teško je naići i na jedan konstruktivan. Još se nisam odlučila na taj korak. Mnogi stručnjaci ne preporučuju metodu puštanja bebe da plače: kažu da im to šteti samopouzdanju. Postoje i varijacije na tu temu: odmicanje stolca na kojem sjedite pored krevetića, postupno udaljavanje, metoda dizanja iz krevetića kad god zaplače i spuštanja natrag, metoda ljubljenja ili maženja u određenim intervalima (što bi trebalo umiriti vrišteću bebu, ha-ha), ali mi se nijedna metoda ne sviđa. Čini se da ćemo ipak na kraju morati provesti nešto od ovoga.

Danas smo pokušavali definirati što je sve problem i ustanovili da ih zapravo imamo tri:

  • nepostojanje rutine spavanja tijekom dana
  • jako dugo vrijeme uspavljivanja
  • buđenje po nekoliko puta tijekom noći

Ja sam uvjerena da će se drugi i treći problem riješiti samo ako mu nađemo odgovarajuće termine spavanja tijekom dana. Od sestre sam dobila savjet za spavanje svaka dva sata. To je u redu – preko dana za tren zaspi, ali noć nam je prošla pakleno. Valjda je bio odmoran. Onda smo našli drugi savjet: 2-3-4. Po toj metodi nakon prvog buđenja bebu stavljate spavati poslije 2 sata, pa sljedeći put za tri, a nakon 4 sata vrijeme za noćno spavanje. Funkcioniralo bi kako treba kad se beba ne bi budila u 6 ujutro i spavala po 40 minuta svaki put. Onda ne vrijedi.

Svaka rutina, svaka metoda koju primjenjujete, mora se održavati dosljedno nekoliko tjedana da bi se primijetio bilo kakav efekt. Ako niste dosljedni, produljujete vrijeme bebina učenja i navikavanja. Toliko je različitih ideja što treba raditi. Milina.

Moj je zaključak da je internet koliko dobar, toliko i loš. Dobar, jer mladim mamama omogućuje da pročitaju iskustva drugih majki, savjete stručnjaka i samozvanih stručnjaka, potraže konkretan problem koji imaju i ponekad nađu rješenje. Loš jer… da nemam izbor, ne bih imala dvojbi. Ne bih se mislila je li nešto za moju bebu dobro ili loše, hoću li joj naškoditi ili pomoći. Imala bih samo savjete bliske rodbine i prijatelja. Ako nitko od njih ne bi imao sličan problem, improvizirali bismo, ali bismo se više posvetili promatranju problema i smišljanju rješenja, a manje traženju gotovih metoda, koje možda na vaše dijete nisu primjenjive.

A sada… rutina. Vrijeme je za večeru.
Pozdrav, Lana

Prijavite se na naš newsletter

Granica između ambicije i nametanja

Mislim da ću uskoro morati potražiti novi stan. A evo i zašto. Neku večer sestra i ja gledali smo Whiplash. Ne znam jeste li gledali film, ali poruka je takva da je ona minutu nakon što je završio otrčala na kat i počela manijački svirati violinu, što je značilo kraj svake nade da ću u idućem razdoblju mirno spavati.

Moja sestra na pragu je glazbene akademije. Godinama, možda tome ima i puno desetljeće, živi na relaciji kuća – škola. To joj je oduzelo toliko vremena da nikada nije stigla snimiti YouTube hit. Nekad se čak događalo da joj na pola puta od kuće do škole netko donese violinu samo da bi mogla na vrijeme stići u glazbenu školu.

Upravo sada, deset godina kasnije, zvoni joj alarm na mobitelu i ona kreće vježbati za prijemni ispit.

Možda nije lijepo što sestru koristim kao zamorca, ali kad netko deset godina svira neki instrument svaki dan nekoliko sati, moram se zapitati je li takav životni put produžena ambicija moje majke ili njezina vlastita odluka?!

Pa vrlo vjerojatno djelomično i jest dio majčina plana. Čisto sumnjam da je moja sedmogodišnja ili osmogodišnja sestra jednoga lijepoga i sunčanog dana došla i rekla:

Hm, možda ne znam koja Barbika mi danas odgovara, ali znam da će za pet godina Vanessa Mae imati koncert i ja želim biti kao ona!

Dakle, mama je morala odigrati neku ulogu.   I ja sam u torbi za trening uvijek morao imam suhe gaće.

Vi mislite da se šalim, ali niste nikad slušali tiradu dugu koliko traje vožnja od sportskog centra do kuće koju moj otac provodi ako ne promijenim gaće nakon treninga. I osušio kosu.

Dakle, i ja sam imao podršku roditelja da se bavim košarkom i budem novi Kobe Bryant. Kažem podršku, jer sjedenje mog oca na tribinama i gradnja „igrališta“ na travnjaku iza kuće koji smo nas dvojica upropastili i nikad nismo doveli u red, upravo je podrška i ništa više.

Nogomet

I tu je granica. I da se ja pitam, čuvala bi je teritorijalna straža. Jer dijete prije svega treba ostati dijete, a ne žrtva ambicije vlastitih roditelja.

Nažalost, primjera iz života je i previše. Ne moramo ići predaleko, do Andyja Murraya i njegove majke koja je željela da on postane tenisač. Možemo se jednostavno okrenuti oko sebe i shvatit ćemo koliko je to ustvari pogrešno.

Statistički gledano, Federer je jedan, Kobe je jedan i Alexander Graham Bell je bio samo jedan. Kako onda dokazati da prosječno dijete nema ama baš nikakve šanse da bude najbolji tenisač na svijetu?! Uvesti ga u hambar i reći mu da je njegovo dijete samo jedno zrno kukuruza koje se treba izdvojiti?! Moguće. To bi bilo jako slikovito.

Ali što s roditeljima koji ne sanjaju velike snove nego svoje dijete umjesto na studij prava pošalju na medicinu, a prije toga su ga poslali u medicinsku školu umjesto u gimnaziju?! Vjerojatno ih najprije treba upoznati s terminom “Kyoiku mama”.

Beba vjezbaRadi se o konceptu koji postoji u Japanu, u kojem dijete već od vrtića počinje pripremu za fakultet, jer mu je na taj način 20 godina kasnije zajamčena veća plaća. Zamislite to! Dijete, koje još uvijek treba mahati granom i praviti se da je to samurajski mač, odjednom je ubačeno u mašineriju u kojoj treba trpjeti pritisak i stres. Konstantno. Svakog dana.

Nešto slično događa se i kod nas, ali više kroz sport nego kroz obrazovanje. Ružno je reći, ali hoću, sport i biznis. Jer većina ljudi djecu daje na sport kako bi im se to kasnije isplatilo. Ako mi ne vjerujete, prošećite do najbližega sportskog kluba i pitajte trenere. Svaki će vam odgovoriti da je barem jednom imao situaciju u kojoj ga roditelj pita je li njegovo dijete talentirano: “Jer zašto mu plaćati ako neće postati najbolji?

Nisam psiholog, ali sam netko tko je u plesnoj školi zamalo dogurao do košulje za natjecanje u bojama disko kugle i netko tko je igrao za reprezentaciju regije u košarci. Uz to, išao sam i na satove engleskog, u matematičku školu, u školu fizike i sigurno još nekoliko njih, ali sam zaboravio. I mogu reći da je sve to veliki plus u životu. Samo zato što sam se uvijek mogao igrati i nisam bio sputan. Okej, možda je tata očekivao previše, ali je, kad je na treninzima postao redovniji od mene, shvatio da od košarke nema ništa.

Naravno da ambicija treba postojati, kao što treba postojati nuklearna energija, samo ako se upotrijebi na pravi način. Problem je u tome što ambicija sama po sebi nosi veliku odgovornost koja počiva na temeljnom strahu od neuspjeha, a još kad  je smućkana s patološkom potrebom roditelja da se ostvari kroz svoje dijete… I u najmanju ruku natjera dijete da živi u mizeriji i nezadovoljstvu, čak i da je uspješno u tome što radi.

Nemojte svoje dijete kljukati ambicijom. Naučite ga da bude gladno ambicije. Ali ga prije svega pustite da bude dijete i da samo odluči što želi. Ipak ste vi tu zbog djece, a ne ona zbog vas.

Prijavite se na naš newsletter

Roditelj, kultna predstava ili promašaj, ovisi o vama

Jako mi je teško započeti ovaj tekst. Najviše zbog toga što ne znam u kojem sam točno trenutku čuo rečenicu koja me natjerala da se pozabavim ovom temom. Teško je razabrati trenutak u kojem se aktivirao živčani sustav nakon što smažeš jedan dobar slavljenički ručak koji, u pravilu, poslije piva dovodi do stanja sličnoga osjećaju kad se ujutro probudiš u prohladnoj sobi, a ispod pokrivača lijepo i toplo. Baš iz takvog drijemeža, iako sam se, naravno, svim silama trudio barem djelovati kao osoba koja je budna, prenula me jedna dosad toliko puta spomenuta rečenica. “Da, da, udaje se. Ostala je trudna s njim, pa su odlučili uzeti se“.

U trenutku sam pomislio da je riječ o jednoj od mojih bivših djevojaka, jer je u srednjoj školi, kad sam prolazio kroz fazu starijih djevojaka, gotovo sveto pravilo bilo da djevojka s kojom budem ili koju zavodim odmah poslije rastanka ostane trudna i uda se. U jednom trenutku najiskrenije sam razmišljao o tome da otvorim agenciju za pomoć usidjelica. “Izađite sa mnom na piće i budite sretne do kraja života“. To bi mogao biti slogan.

Svakako je puno bolje nego: “Napravite dijete, a onda se vjenčajte i ostanite nesretni do kraja života“. Sve zbog djeteta, naravno. E pa pazite, dijete trenutačno nije briga. Ono jednostavno još ne zna ni da je okrenuto naopačke, a kamoli da će priča o tome kako ste ga napravili nakon dvije litre votke. Kad ga bude bilo briga, trpjet će to što se niste zabavljali godinama, ili mjesecima, a onda živjeli zajedno, pa se zaručili i tek onda, kad ste se uvjerili da ste stvarno jedno za drugo, vjenčali. Ali tada će već biti kasno jer dijete, sada već dečko ili djevojka, neće htjeti da se vi razvedete, i to toliko jako da će samo sebe osuđivati i zamarati. Samo da mama i tata ostanu zajedno.

Pali ste, kolege, na ispitu. Dođite u sljedećem roku. Osim što ga neće biti, jer je sljedeći tek za tri mjeseca, a do tada će vaš mali seks bez kondoma već biti beba koja igra u ritmu najdraže pjesme zagrljena s rodbinom ispred vjenčanog stola. Govorim vam ovo iz vlastitog iskustva.

Uzvanici i rodbina pričali su mi da je svadba mojih roditelja bila jedan od najboljih tuluma na kojem su bili. Unatoč Titovoj slici iznad mladenaca. I da su se svi ludo proveli. Naravno, kad nitko od njih kao moja majka nije morao otići u kuću znajući da će za nekoliko mjeseci ulaziti u sobu najprije trbuh pa tek onda metar iza njega ona.

Godine su prolazile, moji su se svađali, najprije izvan mog vidokruga, pa preda mnom, pa sam se pravio da sve to zamišljam, da bih na kraju molio i plakao da se ne razvedu. Sve do jednoga lijepoga i sunčanog dana kad sam im rekao da se razvedu i da me nije briga.

A onda se dogodilo nešto nevjerojatno!

Život je ostao isti. Štoviše, postao je bolji.

Mi smo (sestra i ja) i dalje imali baku i djeda, strica i strinu, tetku i tetka, mamu i tatu, samo su naši mama i tata prestali imati muža i ženu, a mi prestali slušati svađe svaki dan.

Naravno, trebalo je vremena da ljudima kojima kažem da su moji rastavljeni objasnim kako to ne znači da bolujem od neizlječive bolesti i da me ne trebaju gledati sažaljivo kao one slatke psiće sa slika kojih je pun internet, nego da sam jednostavno netko tko je bjesomučno pokušavao izvući dvostruki džeparac.

U tome otprilike i jest stvar.

Vidite, mnogi roditelji razvod shvaćaju kao poziv na natjecanje. U nekoliko disciplina. Mislim da bi jedan razveden roditelj bez ikakvih problema mogao uzeti neku od medalja na sljedećoj Olimpijadi u desetoboju. Jednostavno, prestanu biti roditelji svojoj djeci i postanu strastveni natjecatelji. Tko je dao više džeparca?! Tko je pustio dijete da dulje ostane u gradu?! Tko je opravdao više sati?!

I kad konačno pobijede, shvate da su izgubili. Ili još gore, ne shvate.

Napišite sebi podsjetnik na telefon, zalijepite papirić na ogledalo u kupaonici ili snimite i stalni si puštajte sljedeće rečenice: “Ja sam čovjek koji je mučio i sebe, i ženu, i dijete. Bolje dobar razvod nego loš brak. Ženu nemam, ali dijete imam. I to je sve. To je stvarno moje sve“. Naučite napamet, a onda ponavljajte svako jutro. Igrajte tu ulogu marljivo. Godinama. Neka to bude jedna od onih uloga koje se pamte. Neka to bude vaša “buba u uhu“.

A vaše dijete će to znati nagraditi, ako ne pljeskom kad izađete na bis jednog dana da ljuljate unuče u krilu, onda barem tekstom u kojem vam se zahvaljuje što ste se razveli. Ma koliko to suludo zvučalo.

Prijavite se na naš newsletter

Kako olakšati djetetu adaptaciju na vrtić?

Jednom kad dijete krene u vrtić, prilagodbu prolaze i dijete i roditelji. Tijekom tog razdoblja imajte na umu da dijete ne ostavljate na nekom neugodnom mjestu, nego ga pripremate za život. Pružate mu priliku da se razvija među vršnjacima kroz druženje, koje je drukčije od onog u obiteljskom domu, a razlikuje se i od posjeta igraonicama ili kućnih rođendanskih zabava.

Uskladite satove s vrtićkim

Raspitajte se o satnicama dnevnih aktivnosti u vrtiću u koje namjeravate upisati dijete. Satnice vrtićkih aktivnosti pokušajte, ako je to moguće, uskladiti s djetetovom dnevnom rutinom kod kuće. To znači da, primjerice, vrijeme doručka kod kuće postupno pomičete na vrijeme kad je doručak u vrtiću, ne bi li se dijete naviknulo na to vrijeme obroka. Ako se u vrtiću doručkuje u 8 sati ujutro, postupno usklađujte vrijeme i kod kuće. Tako stvarate uvjete u kojima će vaše dijete spremno i s apetitom jesti u 8 sati ujutro. Kako ćete postići takvu naviku, ovisi o samom djetetu – kako ćete prilagoditi njegovo buđenje i hoće li jesti nešto prije doručka, to ćete sami najbolje procijeniti na temelju prethodnih djetetovih navika.

Takvim vremenskim usklađivanjima preskočit ćete stvaranje bilo kakve nervoze, koja može nastati osjeti li dijete da je primorano jesti ili spavati u vrijeme koje mu ne odgovara.

Kućne aktivnosti koje bi trebalo prilagoditi s onima u vrtiću su: glavni obroci, užine, dnevni san.

Uklonite strah od nepoznatoga

Strah od nepoznatoga i odraslima stvara ozbiljnu barijeru u novim početcima ili prilikom napredovanja. Kako li je tek onda u malim dječjim glavama koje još ne shvaćaju zašto ih roditelji izlažu tako velikim promjenama?

Stoga pomognite svome djetetu! Odvedite ga da upozna budući vrtić. Možete ga povesti sa sobom kad budete rješavali potrebnu dokumentaciju ili razmatrali najbrži put autom ili gradskim prijevozom do budućeg vrtića. Zasigurno neće smetati ni ako bez ikakvih obveza obiđete vrtić s djetetom, ne bi li se upoznao s prostorom i atmosferom. Pokažite mu gdje su ormarići za stvari, gdje je dvorište u kojem će se igrati s novim prijateljima, gdje se nalazi kuhinja… Iskoristite svaku prigodu da mu objasnite zašto kreće u vrtić, s kim će se družiti, koga mora slušati i sve ono što njega zanima i što bi mu moglo pomoći u procesu prilagodbe na ovu promjenu.

Ne paničarite

Djevojčica
Photo credit: matsber / Foter / CC BY

Dok razgovarate s djetetom o vrtiću, potrudite se ne pokazivati znakove zabrinutosti i panike. Možda je vaše dijete maleno, ali nemojte se zavaravati da ne zna razlikovati mimiku na vašem licu i prepoznati znakove stresa na njemu. Vrlo lako će razotkriti i vaš zabrinuti ton u glasu. Poznato je da se na dijete prenose vaše emocije i energija koju emitirate, stoga umjesto panike pričajte o pozitivnoj strani polaska u vrtić, posebno ističući ono što bi se njemu svidjelo.

Budite iskreni

Objasnite djetetu da je dječji vrtić mjesto za malene, a ne za odrasle ljude. Nemojte mu davati lažne nade da ćete i vi s njim provoditi vrijeme tamo samo da biste ga malo utješili. Recite mu kako ćete ga dovoditi u vrtić i ostavljati tamo da se igra s drugom djecom, ali da ćete nakon igre doći po njega i odvesti ga kući. Nemojte ga uvjeravati u to da mama ili tata odlaze samo nakratko i da će se brzo vratiti, jer time samo uvećavate strah i nepovjerenje kad njegova očekivanja prvi put budu iznevjerena.

Naoružajte se strpljenjem pri upoznavanju s novim događajima vezanima uz vrtić. Objašnjavajte mu ono što smatrate važnim sve dok ne primijetite da je dijete shvatilo što želite reći, a onda još koji put potvrdite je li na pravom putu.

Tete u vrtiću nisu bauk

Tete u vrtiću nisu vaši neprijatelji, niti su neprijatelji vašeg djeteta. Potrudite se izgraditi s njima odnos povjerenja. Poslušajte njihove savjete o vremenu djetetova boravka tamo prvih dana, naravno ako to dopuštaju vaše obveze. Bilo bi zgodno kad biste mogli uskladiti početak vrtića sa svojim godišnjim odmorom.

Često ćete čuti izjave drugih roditelja, čija djeca već pohađaju vrtić, kako odgajateljice izmišljaju i nepotrebno produljuju razdoblje prilagodbe djeteta na novu sredinu, samo zato da bi sebi olakšale posao. Osobno ne vjerujem u takva objašnjenja iskusnijih roditelja, niti razumijem razloge takvih optužbi. Smatram da njihovi profesionalni savjeti mogu samo koristiti i da ih treba slušati, kao što slušamo savjete liječnika ili neke druge profesionalne osobe svoje struke.

Dječak spreman za vrtić
Photo credit: irish-girl / Foter / CC BY

Poznam jednog roditelja koji nije poslušao odgajateljicu i došao po dijete u 9.30 sati, kako mu je savjetovala, nego ga je pod lažnom izlikom poslovnih obveza pokupio tri sata kasnije. Roditelj je komentirao kako se dijete toga dana bunilo više nego inače, no nakon nekoliko ponovljenih takvih situacija, posve se prilagodilo drukčijim uvjetima.

Previše bih utrošila vremena, i vlastitog i vašeg, izlažući stavove vezane uz ovu situaciju. Sami ćete najbolje procijeniti trebate li i u kolikoj mjeri slušati savjete odgajateljica.

Male-velike cake

Potrudite se da vaše dijete naspavano i odmorno krene u novi dan. Ako nije naspavano, plačljivo je, razdražljivo i neraspoloženo i kod kuće, a kamoli kad mora ostati u vrtiću i upoznavati se s novim uvjetima.

Provodite što više vremena s djetetom kad nije u vrtiću. Ako je moguće, odložite vlastite obveze koje nije moguće obavljati uz dijete i posvetite se samo njemu.

Kad dođe doma, nemojte se praviti kao da se vrtić nije ni dogodio. Ispitujte ga kako je proveo vrijeme u vrtiću, tražite da vam prepriča dogodovštine koje su ga dojmile. Planirajte s njim sljedeći odlazak i druge aktivnosti vezane uz vrtić.

Nema potrebe obećavati djetetu nagradu za provedeni dan u vrtiću bez plakanja. Takva uvjetovanja treba uvijek izbjegavati jer učite dijete da čini stvari iz interesa, a ne zato što to želi ili zato što je dobro za njega.

Kad jednom krenete s adaptacijom djeteta na vrtić, ne odustajte. Ako dijete usred prvog tjedna ostavite kod kuće jer je žalosno zbog odlaska, time samo radite štetu. Takvim prekidima u adaptaciji produljujete razdoblje djetetova nezadovoljstva i neprilagodbe.

Dan po dan i uvjerena sam da će doći onaj kad će vas dijete požurivati da što prije krenete u vrtić. To je potvrda da ste i vi uspješno odradili svoj dio posla na njegovu putu u ozbiljan život.

Podijelite i vi s nama svoja iskustva.

Iskustva su dragocjena.

Istaknuta slika: woodleywonderworks / Foter / CC BY

Bit će miran kao bubica, samo ga posjedni ispred TV-a

Nekoliko sam puta bila u prilici vidjeti kako neke obitelji s malom djecom ili tinejdžerima provode slobodno vrijeme ispred televizora. Koliko sam primijetila, mnogi od njih nisu baš imali zadrške pred djecom i nisu birali što će gledati, pa su na malom ekranu često bile i scene nasilja ili neki dugi prizori, neprikladni za dječju dob. Kad se na ekranu prikazuje agresivan, vulgaran ili erotski sadržaj, najčešće reakcije odraslih su ili smijeh ili blagi ukor.

Nešto tu opasno smrdi

Objektivno sagledavajući tu situaciju, nešto mi je opasno zasmrdjelo. Je li uistinu moguće da su roditelji toliko nesvjesni eventualnih opasnosti za djecu ili čak lijeni, pa idući linijom manjeg otpora dopuštaju mališanima da gledaju neprimjerene scene na TV-u? Lijeni jer, iako svjesni da takve scene nisu baš poželjne za dječje oko, nemaju volje pronaći im neku drugu zanimaciju.

Nesvjesni toga da takav televizijski sadržaj, sa scenama nasilja ili vulgarnosti, može utjecati na dijete, ili možda nesvjesni da djeca upijaju takve scene, ili ipak svjesni, ali se nadaju da njihova djeca shvaćaju kako je to „samo na TV-u“.

Neki iz moje okoline smatraju da pretjerujem, ali ipak se ne ustručavam izraziti uvjerenje da je velik dio dostupnoga televizijskog sadržava neprikladan za djecu, pa čak i odrasle!

Dijeca ispred TV-a
Photo credit: antisocialtory / Foter / CC BY

Valja imati na umu da nam se oči, mozak i tijelo brzo naviknu na ono što vidimo i osjetimo. Pokušajte se, primjerice, prisjetiti koliko vam je bilo stresno kad ste prvi put vidjeli neku scenu nasilja prepunu krvi, opasnih lica, bijesa i vike. Svaki sljedeći put kad ste promatrali slične scene, razina stresa postupno se smanjivala. Nakon duljeg vremena, toliko ste se već priviknuli na takve slike, da ćete pred njima samo slegnuti ramenima ili će takve scene proći nezapaženo, odnosno bez ikakve tjelesne reakcije.

Netko će na ovo reći da dijete ne smijemo držati izoliranim od loših strana života. Slažem se s time, no dodajem i to da dijete treba postupno i savjesno izlagati, bez nepotrebnih slika nasilja i sličnih scena koje ne shvaćaju, a istodobno ih zbunjuju.

Nekada davno

Sjećam se kako je nekad davno moja baka s nevjericom komentirala djedu reklame za čudotvorne lijekove i zdravstvena pomagala koje su se vrtjele na TV-u. Znala je govoriti: „Oni sve to lažu! Kako ih samo nije sram?!“ Sjećam se kako sam, slušajući je, željela vjerovati baki, ali mi je bilo teško shvatiti kako je moguće da na TV-u lažu. Sjećam se da sam u to vrijeme na pitanje: „Zašto neki ljudi započinju ratove?“, dobivala odgovor da je to zato jer neki ljudi žele živjeti na određenoj zemlji ili žele nešto od nje. Iz moje perspektive, Zemlja je bila dovoljno velika i na njoj je bilo mjesta za sve. Ako nešto žele, zašto lijepo ne traže, pomislila sam. Htjela sam tim ljudima predložiti da se presele na neko drugo mjesto.

Prisjetite se vlastitih dvojbi iz djetinjstva…

Zamislite sada koliko pitanja imaju današnja djeca, pred kojom je puno veća količina informacija!

 Kako god okrenemo, dođemo na isto

Kad dijete prvi put nešto vidi, spozna da to postoji i svaki sljedeći put kad se susretne s time, postupno razvija mišljenje da je to normalno. Vidi da je izvedivo, vidi način izvedbe i reakcije drugih na tu pojavu. Istodobno, dijete pamti stečeno znanje i može ga primijeniti u određenoj situaciji. A kad naposljetku primjeni u stvarnosti ono što je vidjelo na filmu, roditelj ostane zatečen njegovim ponašanjem i pita se gdje je to vidio ili čuo, jer u kući se takve riječi ne koriste i tako se ne ponaša.

Dijeca gledaju TV
Photo credit: Lars Plougmann / Foter / CC BY-SA

Nemojmo smesti s uma da djeca ne znaju razlikovati stvarno od nestvarnoga. Ne shvaćaju razloge zašto je netko nešto rekao, ne prepoznaju ironiju i sarkazam, a ne znaju kritički gledati na stvari oko sebe. Kad se osvrnemo na to kakva se sve agresija vrti po televizijskim programima, ne smije nas iznenaditi činjenica da već osnovnoškolci imaju informacije kako napraviti bombu u vlastitom domu, barataju bogatim arsenalom psovki te vješto ismijavaju vršnjake…Neću nabrajati dalje, toga je puno, čak i previše!

U praksi

U svome domu imam televizor, iako sam jedno vrijeme planirala izbaciti ga i proglasiti nepoželjnim. Živim sa suprugom i jednim djetetom, zasad. Slobodno vrijeme često provodimo čitajući knjige ili u prirodi. Naravno da mi se dogodi da se ne mogu posvetiti igri s djetetom jer imam drugog posla. Tada joj dopuštam da se „mota oko mene“ dok obavljam posao po kući, istodobno komunicirajući s njom. Razgovaramo o svemu, pri čemu je potičem na razmišljanje i izražavanje vlastitih dojmova. Uključujem je u zajedničko planiranje obiteljskih događaja i pitam za mišljenje. Skrećem joj pozornost na igračke i smišljam načine kako je potaknuti na samostalnu igru.

Da se razumijemo, to mi ne pada lako svaki dan, no jako se trudim održati ovakav pristup. Naravno, dogodi se i to da sjedi pred malim ekranom, ali onda pozorno vodim računa o tome što gleda. Ako je potrebno, pružim joj dodatno objašnjenje onoga što gleda.

Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?

Pozdrav,

Goga

Istaknuta slika: kelly.sikkema / Foter / CC BY

 

I roditelje „puca“ separacijska anksioznost

U određenom trenutku, kad je beba stara između osam i 24 mjeseca, počinje se javljati separacijska anksioznost: strah od ostavljanja. Najčešće se manifestira kao plakanje i negodovanje kad se roditelj izgubi iz vida. Često ćete na internetu naići na savjete kako pomoći djetetu da prebrodi to razdoblje. Kako mu dokazati da ne odlazite zauvijek i da ćete se vratit? Kako u djetetu razviti zdrav stav o tome što se zbiva kad ga prepustite nekome drugom na čuvanje?

No, mnogi ne spominju drugu stranu priče.

Otkako sam postala majka, moja beba uvijek je uz mene. U sedam mjeseci njegovih života samo smo se jednom razdvojili na nekoliko sati! Nisam osjećala potrebu izlaziti navečer, niti bilo kamo ići bez njega. Suprug često putuje pa smo beba i ja najčešće sami.

Nedavno smo se, pak, počeli odvajati. Prošli sam mjesec dva put otišla na zabavu nakon što je on zaspao, a uputa onima koji su ga čuvali svodila se uglavnom na: “Ako ne bude zaspao nakon što mu daš vodice, zovi i tu sam za 15 minuta!”.

Sve je prošlo u potpunom redu, pa sam se odvažila na sljedeći korak.
Prije nekoliko tjedana upisala sam tečaj koji me dva puta tjedno odvlači od kuće na četiri sata. Četiri sata bez moje srećice. S obzirom na to da se kući vraćam točno u vrijeme njegova odlaska na spavanje, obično s vrata trčim u njegovu sobu da bih ga podojila i ušuškala u krevet, nakon što su ga suprug i baka već okupali i pripremili za spavanje.

Čini se da on jako lijepo to sve podnosi, ali tu su počeli moji problemi…

Upute su svaki put složenije i sežu u detalje: što i kada bi trebao jesti, koji mu podbradak treba staviti, kada mu je vrijeme za kupanje, kojom se igračkom ovaj tjedan najradije igra… Ma svašta bih mogla izmisliti!
Prošli put zaspao je prije nego što sam stigla kući. Nije me mogao dočekati. Ne mogu vam opisati osjećaj krivice koji me preplavio tada .
Spoznala sam da je separacijska anksioznost više moj nego njegov problem. On će malo plakati, a zatim se zaigrati nečim i zaboraviti. Ja ću, pak, gristi usne i gledati u telefon, nazivat ću u vrijeme odmora da provjerim trebam li pobjeći s predavanja i doći kući, a ako je sve u redu, uhvatit ću taksi ili sjuriti se do kuće jer znam da je on umoran, a “ne može zaspati bez svoje mame”. No, kad on ipak uspije usnuti bez mame, osjećam se kao da sam ga iznevjerila.

Od trenutka kad se rodio mučila me je jedna te ista misao: kako djetetu objasniti da ne možeš uvijek biti pored njega, čuvati ga i štititi u svakom trenutku? Kako to sebi priznati? Ipak sam ljudsko biće, nisam svemoguća.

Za sve vas koji prolazite kroz slična iskustva, evo nekoliko riječi utjehe (koje pišem koliko vama, toliko i sebi).

Stanje anksioznosti normalna je stvar. Izraženija je kod roditelja koji ne rade. Separacijska anksioznost dio je roditeljskog instinkta, ona govori da smo vezani uz svoje dijete i pomaže nam donijeti brojne roditeljske odluke. Dijete će shvatiti da niste svemogući i počet će razvijati vlastitu samostalnost, a to će mu sigurno lakše pasti nego vama.

Djeca se lako prilagođavaju. Tko god vodi računa o njima (bake, djedovi, tetke ili tete u vrtiću), naći će svoj način rada s djetetom. Uvijek ćete se pitati je li njihov način dovoljno dobar, ali će za dijete biti upravo onakav kakav mu treba. Shvatit će lako da se neke stvari s bakom “rade ovako”, a s tetom u vrtiću “onako”, i neće imati problema da te načine odvoji od onoga kako je to s mamom.

Ostavljanje bebe na čuvanje drugima od velike je važnosti za njezin socijalni razvoj. Još u najranijoj dobi, sa samo nekoliko mjeseci, beba počinje shvaćati kako svijet oko nje funkcionira i počinje osjećati povjerenje prema bliskim osobama koji nisu mama i tata, a zatim i nepovjerenje prema nepoznatim osobama. Zasigurno ne želite biti jedina osoba prema kojoj vaše dijete ima povjerenje.

Učinite nešto za vlastito zdravlje: provedite malo vremena odvojeni od svoje bebe. Ako se ne možete udaljiti od nje ni na sekundu, a da, poput mene, ne mislite kako će vas ona mrziti sljedeća četiri dana, nešto radite pogrešno. Posvetite sebi malo vremena, pa i partneru! Vaša vam je veza važna, a zdravo okruženje pomaže djetetu da se ispravno razvija. Nađite se s prijateljima, otiđite do frizera ili u kozmetički salon. Još bolje, krenite na neke vježbe! Možete, poput mene, upisati tečaj ili stručno usavršavanje. I sami znate da, što ste vi bolje raspoloženi, to će i bebi vrijeme provedeno s vama biti ljepše i korisnije. Iako će osjećaj krivice jer napuštate vaše malo, voljeno biće u početku biti jak, pokušajte ga se riješiti. Ne činite ništa loše, nego dobro i za sebe i za bebu. Pretjerana vezanost nikome nije donijela ništa dobro.

Uživajte, mame!
Pozdrav, Lana

Fotografija: Pavel P. / Foter / Creative Commons Attribution 2.0 Generic (CC BY 2.0)