Arhive oznaka: roditelji

Roditelj, kultna predstava ili promašaj, ovisi o vama

Jako mi je teško započeti ovaj tekst. Najviše zbog toga što ne znam u kojem sam točno trenutku čuo rečenicu koja me natjerala da se pozabavim ovom temom. Teško je razabrati trenutak u kojem se aktivirao živčani sustav nakon što smažeš jedan dobar slavljenički ručak koji, u pravilu, poslije piva dovodi do stanja sličnoga osjećaju kad se ujutro probudiš u prohladnoj sobi, a ispod pokrivača lijepo i toplo. Baš iz takvog drijemeža, iako sam se, naravno, svim silama trudio barem djelovati kao osoba koja je budna, prenula me jedna dosad toliko puta spomenuta rečenica. “Da, da, udaje se. Ostala je trudna s njim, pa su odlučili uzeti se“.

U trenutku sam pomislio da je riječ o jednoj od mojih bivših djevojaka, jer je u srednjoj školi, kad sam prolazio kroz fazu starijih djevojaka, gotovo sveto pravilo bilo da djevojka s kojom budem ili koju zavodim odmah poslije rastanka ostane trudna i uda se. U jednom trenutku najiskrenije sam razmišljao o tome da otvorim agenciju za pomoć usidjelica. “Izađite sa mnom na piće i budite sretne do kraja života“. To bi mogao biti slogan.

Svakako je puno bolje nego: “Napravite dijete, a onda se vjenčajte i ostanite nesretni do kraja života“. Sve zbog djeteta, naravno. E pa pazite, dijete trenutačno nije briga. Ono jednostavno još ne zna ni da je okrenuto naopačke, a kamoli da će priča o tome kako ste ga napravili nakon dvije litre votke. Kad ga bude bilo briga, trpjet će to što se niste zabavljali godinama, ili mjesecima, a onda živjeli zajedno, pa se zaručili i tek onda, kad ste se uvjerili da ste stvarno jedno za drugo, vjenčali. Ali tada će već biti kasno jer dijete, sada već dečko ili djevojka, neće htjeti da se vi razvedete, i to toliko jako da će samo sebe osuđivati i zamarati. Samo da mama i tata ostanu zajedno.

Pali ste, kolege, na ispitu. Dođite u sljedećem roku. Osim što ga neće biti, jer je sljedeći tek za tri mjeseca, a do tada će vaš mali seks bez kondoma već biti beba koja igra u ritmu najdraže pjesme zagrljena s rodbinom ispred vjenčanog stola. Govorim vam ovo iz vlastitog iskustva.

Uzvanici i rodbina pričali su mi da je svadba mojih roditelja bila jedan od najboljih tuluma na kojem su bili. Unatoč Titovoj slici iznad mladenaca. I da su se svi ludo proveli. Naravno, kad nitko od njih kao moja majka nije morao otići u kuću znajući da će za nekoliko mjeseci ulaziti u sobu najprije trbuh pa tek onda metar iza njega ona.

Godine su prolazile, moji su se svađali, najprije izvan mog vidokruga, pa preda mnom, pa sam se pravio da sve to zamišljam, da bih na kraju molio i plakao da se ne razvedu. Sve do jednoga lijepoga i sunčanog dana kad sam im rekao da se razvedu i da me nije briga.

A onda se dogodilo nešto nevjerojatno!

Život je ostao isti. Štoviše, postao je bolji.

Mi smo (sestra i ja) i dalje imali baku i djeda, strica i strinu, tetku i tetka, mamu i tatu, samo su naši mama i tata prestali imati muža i ženu, a mi prestali slušati svađe svaki dan.

Naravno, trebalo je vremena da ljudima kojima kažem da su moji rastavljeni objasnim kako to ne znači da bolujem od neizlječive bolesti i da me ne trebaju gledati sažaljivo kao one slatke psiće sa slika kojih je pun internet, nego da sam jednostavno netko tko je bjesomučno pokušavao izvući dvostruki džeparac.

U tome otprilike i jest stvar.

Vidite, mnogi roditelji razvod shvaćaju kao poziv na natjecanje. U nekoliko disciplina. Mislim da bi jedan razveden roditelj bez ikakvih problema mogao uzeti neku od medalja na sljedećoj Olimpijadi u desetoboju. Jednostavno, prestanu biti roditelji svojoj djeci i postanu strastveni natjecatelji. Tko je dao više džeparca?! Tko je pustio dijete da dulje ostane u gradu?! Tko je opravdao više sati?!

I kad konačno pobijede, shvate da su izgubili. Ili još gore, ne shvate.

Napišite sebi podsjetnik na telefon, zalijepite papirić na ogledalo u kupaonici ili snimite i stalni si puštajte sljedeće rečenice: “Ja sam čovjek koji je mučio i sebe, i ženu, i dijete. Bolje dobar razvod nego loš brak. Ženu nemam, ali dijete imam. I to je sve. To je stvarno moje sve“. Naučite napamet, a onda ponavljajte svako jutro. Igrajte tu ulogu marljivo. Godinama. Neka to bude jedna od onih uloga koje se pamte. Neka to bude vaša “buba u uhu“.

A vaše dijete će to znati nagraditi, ako ne pljeskom kad izađete na bis jednog dana da ljuljate unuče u krilu, onda barem tekstom u kojem vam se zahvaljuje što ste se razveli. Ma koliko to suludo zvučalo.

Prijavite se na naš newsletter

I roditelje „puca“ separacijska anksioznost

U određenom trenutku, kad je beba stara između osam i 24 mjeseca, počinje se javljati separacijska anksioznost: strah od ostavljanja. Najčešće se manifestira kao plakanje i negodovanje kad se roditelj izgubi iz vida. Često ćete na internetu naići na savjete kako pomoći djetetu da prebrodi to razdoblje. Kako mu dokazati da ne odlazite zauvijek i da ćete se vratit? Kako u djetetu razviti zdrav stav o tome što se zbiva kad ga prepustite nekome drugom na čuvanje?

No, mnogi ne spominju drugu stranu priče.

Otkako sam postala majka, moja beba uvijek je uz mene. U sedam mjeseci njegovih života samo smo se jednom razdvojili na nekoliko sati! Nisam osjećala potrebu izlaziti navečer, niti bilo kamo ići bez njega. Suprug često putuje pa smo beba i ja najčešće sami.

Nedavno smo se, pak, počeli odvajati. Prošli sam mjesec dva put otišla na zabavu nakon što je on zaspao, a uputa onima koji su ga čuvali svodila se uglavnom na: “Ako ne bude zaspao nakon što mu daš vodice, zovi i tu sam za 15 minuta!”.

Sve je prošlo u potpunom redu, pa sam se odvažila na sljedeći korak.
Prije nekoliko tjedana upisala sam tečaj koji me dva puta tjedno odvlači od kuće na četiri sata. Četiri sata bez moje srećice. S obzirom na to da se kući vraćam točno u vrijeme njegova odlaska na spavanje, obično s vrata trčim u njegovu sobu da bih ga podojila i ušuškala u krevet, nakon što su ga suprug i baka već okupali i pripremili za spavanje.

Čini se da on jako lijepo to sve podnosi, ali tu su počeli moji problemi…

Upute su svaki put složenije i sežu u detalje: što i kada bi trebao jesti, koji mu podbradak treba staviti, kada mu je vrijeme za kupanje, kojom se igračkom ovaj tjedan najradije igra… Ma svašta bih mogla izmisliti!
Prošli put zaspao je prije nego što sam stigla kući. Nije me mogao dočekati. Ne mogu vam opisati osjećaj krivice koji me preplavio tada .
Spoznala sam da je separacijska anksioznost više moj nego njegov problem. On će malo plakati, a zatim se zaigrati nečim i zaboraviti. Ja ću, pak, gristi usne i gledati u telefon, nazivat ću u vrijeme odmora da provjerim trebam li pobjeći s predavanja i doći kući, a ako je sve u redu, uhvatit ću taksi ili sjuriti se do kuće jer znam da je on umoran, a “ne može zaspati bez svoje mame”. No, kad on ipak uspije usnuti bez mame, osjećam se kao da sam ga iznevjerila.

Od trenutka kad se rodio mučila me je jedna te ista misao: kako djetetu objasniti da ne možeš uvijek biti pored njega, čuvati ga i štititi u svakom trenutku? Kako to sebi priznati? Ipak sam ljudsko biće, nisam svemoguća.

Za sve vas koji prolazite kroz slična iskustva, evo nekoliko riječi utjehe (koje pišem koliko vama, toliko i sebi).

Stanje anksioznosti normalna je stvar. Izraženija je kod roditelja koji ne rade. Separacijska anksioznost dio je roditeljskog instinkta, ona govori da smo vezani uz svoje dijete i pomaže nam donijeti brojne roditeljske odluke. Dijete će shvatiti da niste svemogući i počet će razvijati vlastitu samostalnost, a to će mu sigurno lakše pasti nego vama.

Djeca se lako prilagođavaju. Tko god vodi računa o njima (bake, djedovi, tetke ili tete u vrtiću), naći će svoj način rada s djetetom. Uvijek ćete se pitati je li njihov način dovoljno dobar, ali će za dijete biti upravo onakav kakav mu treba. Shvatit će lako da se neke stvari s bakom “rade ovako”, a s tetom u vrtiću “onako”, i neće imati problema da te načine odvoji od onoga kako je to s mamom.

Ostavljanje bebe na čuvanje drugima od velike je važnosti za njezin socijalni razvoj. Još u najranijoj dobi, sa samo nekoliko mjeseci, beba počinje shvaćati kako svijet oko nje funkcionira i počinje osjećati povjerenje prema bliskim osobama koji nisu mama i tata, a zatim i nepovjerenje prema nepoznatim osobama. Zasigurno ne želite biti jedina osoba prema kojoj vaše dijete ima povjerenje.

Učinite nešto za vlastito zdravlje: provedite malo vremena odvojeni od svoje bebe. Ako se ne možete udaljiti od nje ni na sekundu, a da, poput mene, ne mislite kako će vas ona mrziti sljedeća četiri dana, nešto radite pogrešno. Posvetite sebi malo vremena, pa i partneru! Vaša vam je veza važna, a zdravo okruženje pomaže djetetu da se ispravno razvija. Nađite se s prijateljima, otiđite do frizera ili u kozmetički salon. Još bolje, krenite na neke vježbe! Možete, poput mene, upisati tečaj ili stručno usavršavanje. I sami znate da, što ste vi bolje raspoloženi, to će i bebi vrijeme provedeno s vama biti ljepše i korisnije. Iako će osjećaj krivice jer napuštate vaše malo, voljeno biće u početku biti jak, pokušajte ga se riješiti. Ne činite ništa loše, nego dobro i za sebe i za bebu. Pretjerana vezanost nikome nije donijela ništa dobro.

Uživajte, mame!
Pozdrav, Lana

Fotografija: Pavel P. / Foter / Creative Commons Attribution 2.0 Generic (CC BY 2.0)