Arhive oznaka: razvod

Spartanski odgoj

Daskom za glačanje, ili na njoj

Svijet je 480. godine prije Krista i dalje bio ravna ploča na leđima četiriju slonova koji stoje na kornjači, a vojska od 250.000 ljudi približavala se slobodnim ljudima Grčke. Slobodni ljudi Grčke, to bi u ovom slučaju bilo 7000 Atenjana i oko 300 Spartanaca.

Danas, praktički 2500 godina poslije, prvi kojeg se sjetimo kad nam netko spomene bitku kod Termopila je Hiperaktiv. Ili, ako ste djevojka, trbušnjaci Gerarda Butlera. Nije ni čudo što je tako. Tristo  Spartanaca (povijest kaže da su s njima ostali i Tebanci, njih oko 400, ali njih u filmu nema, dakle ne vrijedi) protiv 250.000 Perzijanaca? David protiv Golijata. Liecester City na vrhu tablice Premijer lige. Čuda su moguća.

Povjesničari se slažu oko činjenice da je cijeli mit o 300 Spartanaca bio moguć samo i jedino zbog načina na koji su bili odgajani. Da prvo budu ratnici, pa onda sve ostalo.

Njihov odgoj kretao je od toga da je majka pokušavala najprije napiti svoje dijete. Smatrali su da djeca koja su slabašna ne mogu podnijeti kupanje u vinu i takvu su djecu bacali u provaliju Apofete, koja se nalazila na planini Tajget.

U slučaju da dijete ima dobar cug, majke su ga nosile pred starješine. Starješine su pregledale dijete, a onda bi majke, ako je dijete zdravo, odgajale malog Leonidu do svoje sedme godine, kad bi on odlazio od kuće. Time bi započeo 12-godišnje razdoblje pravoga vojničkog života.

Sedmogodišnji Spartanci odgajani su tako da je na prvome mjestu disciplina. Sve do svoje 20. godine,  kad su postajali vojnici najelitnije vojske na svijetu.

Zaboravite sve priče o vojsci koje svake godine na rođendanu poslije nekoliko čašica više priča isti prijatelj. O disciplini i kako je današnja mladež nema. O gumbima koje su nadređeni kidali ako nisu dobro zašiveni, o ljuštenju krumpira i ribanju zahoda zato što krevet nije bio dobro zategnut. Ovdje govorimo o uvjetima za koje Bear Grylls misli da ne postoje, a mučenje novaka u „Full Metal Jacket” je milovanje po glavi.

Ljudi koji su od države godišnje dobivali samo jedan ogrtač i koji su po cijeli mjesec živjeli samo na medu stvarno su mogli poraziti moćnu Kserksovu vojsku.

Na neki način, i sam se osjećam kao Hiperaktiv. Iako moja majka i dalje ima problema s tim koliko vina mogu popiti. U našoj kući oduvijek je postojao taj neki spartanski sustav.

Vrlo je moguće da neću povući dovoljno dobru paralelu, ali ne znam kako drukčije objasniti da sam u srednjoj školi znao glačati košulju bolje od svih svojih prijateljica, osim činjenicom da je moja majka potomak Leonide i da me odgojila po spartanskim zakonima.

Domaću zadaću ćeš napraviti sam. Ako ne dođeš na vrijeme na ručak, postavit ćeš stol i pospremiti ga sam. Ako te uhvati policija s alkoholom u krvi, platit ćeš kaznu sam, a u idućih šest mjeseci auto ćeš voziti samo ako ga sam kupiš. Imaš ruke. Imaš noge. Izvoli. Snađi se.

Da budem iskren, ljutio sam se. Na dnevnoj bazi. Srećom, otac je bio taj koji je uvijek vodio računa o tome jesu li mi gola leđa i jesam li gladan. On je nekako uvijek više bio Atenjanin. Dok se nisu rastali, bio je idealna protuteža.

Ali o razvodima drugi put. Sada sam tu da do kraja razjasnim zašto je važno da sami znate izglačati košulju, osim činjenice da niste izgužvani.

Bile su mi potrebne godine da shvatim cijelu poentu majčinog: “Je l ‘ti imaš ruke i noge?“. A onda sam otišao studirati i shvatio da je bila više nego u pravu. Došao sam spreman. I kako godine prolaze, sve više shvaćam prednosti takvog odnosa. Nema tu govora o nedostatku nježnosti i pažnje. Upravo suprotno.

Najveći dar koji možete dati svojoj djeci nisu stanovi niti automobili, nego spoznaja da ste se uvijek trudili od njih stvoriti ljude sposobne za život. Upravo zato što obično uspije.

Razlog za to posve je jednostavan. Ovaj svijet oduvijek je bio mjesto u kojem se snađu oni koji se najbolje prilagode svemu što život baca na njih. Tu glavnu ulogu igraju roditelji. Mojima hvala.

Prijavite se na naš newsletter

Roditelj, kultna predstava ili promašaj, ovisi o vama

Jako mi je teško započeti ovaj tekst. Najviše zbog toga što ne znam u kojem sam točno trenutku čuo rečenicu koja me natjerala da se pozabavim ovom temom. Teško je razabrati trenutak u kojem se aktivirao živčani sustav nakon što smažeš jedan dobar slavljenički ručak koji, u pravilu, poslije piva dovodi do stanja sličnoga osjećaju kad se ujutro probudiš u prohladnoj sobi, a ispod pokrivača lijepo i toplo. Baš iz takvog drijemeža, iako sam se, naravno, svim silama trudio barem djelovati kao osoba koja je budna, prenula me jedna dosad toliko puta spomenuta rečenica. “Da, da, udaje se. Ostala je trudna s njim, pa su odlučili uzeti se“.

U trenutku sam pomislio da je riječ o jednoj od mojih bivših djevojaka, jer je u srednjoj školi, kad sam prolazio kroz fazu starijih djevojaka, gotovo sveto pravilo bilo da djevojka s kojom budem ili koju zavodim odmah poslije rastanka ostane trudna i uda se. U jednom trenutku najiskrenije sam razmišljao o tome da otvorim agenciju za pomoć usidjelica. “Izađite sa mnom na piće i budite sretne do kraja života“. To bi mogao biti slogan.

Svakako je puno bolje nego: “Napravite dijete, a onda se vjenčajte i ostanite nesretni do kraja života“. Sve zbog djeteta, naravno. E pa pazite, dijete trenutačno nije briga. Ono jednostavno još ne zna ni da je okrenuto naopačke, a kamoli da će priča o tome kako ste ga napravili nakon dvije litre votke. Kad ga bude bilo briga, trpjet će to što se niste zabavljali godinama, ili mjesecima, a onda živjeli zajedno, pa se zaručili i tek onda, kad ste se uvjerili da ste stvarno jedno za drugo, vjenčali. Ali tada će već biti kasno jer dijete, sada već dečko ili djevojka, neće htjeti da se vi razvedete, i to toliko jako da će samo sebe osuđivati i zamarati. Samo da mama i tata ostanu zajedno.

Pali ste, kolege, na ispitu. Dođite u sljedećem roku. Osim što ga neće biti, jer je sljedeći tek za tri mjeseca, a do tada će vaš mali seks bez kondoma već biti beba koja igra u ritmu najdraže pjesme zagrljena s rodbinom ispred vjenčanog stola. Govorim vam ovo iz vlastitog iskustva.

Uzvanici i rodbina pričali su mi da je svadba mojih roditelja bila jedan od najboljih tuluma na kojem su bili. Unatoč Titovoj slici iznad mladenaca. I da su se svi ludo proveli. Naravno, kad nitko od njih kao moja majka nije morao otići u kuću znajući da će za nekoliko mjeseci ulaziti u sobu najprije trbuh pa tek onda metar iza njega ona.

Godine su prolazile, moji su se svađali, najprije izvan mog vidokruga, pa preda mnom, pa sam se pravio da sve to zamišljam, da bih na kraju molio i plakao da se ne razvedu. Sve do jednoga lijepoga i sunčanog dana kad sam im rekao da se razvedu i da me nije briga.

A onda se dogodilo nešto nevjerojatno!

Život je ostao isti. Štoviše, postao je bolji.

Mi smo (sestra i ja) i dalje imali baku i djeda, strica i strinu, tetku i tetka, mamu i tatu, samo su naši mama i tata prestali imati muža i ženu, a mi prestali slušati svađe svaki dan.

Naravno, trebalo je vremena da ljudima kojima kažem da su moji rastavljeni objasnim kako to ne znači da bolujem od neizlječive bolesti i da me ne trebaju gledati sažaljivo kao one slatke psiće sa slika kojih je pun internet, nego da sam jednostavno netko tko je bjesomučno pokušavao izvući dvostruki džeparac.

U tome otprilike i jest stvar.

Vidite, mnogi roditelji razvod shvaćaju kao poziv na natjecanje. U nekoliko disciplina. Mislim da bi jedan razveden roditelj bez ikakvih problema mogao uzeti neku od medalja na sljedećoj Olimpijadi u desetoboju. Jednostavno, prestanu biti roditelji svojoj djeci i postanu strastveni natjecatelji. Tko je dao više džeparca?! Tko je pustio dijete da dulje ostane u gradu?! Tko je opravdao više sati?!

I kad konačno pobijede, shvate da su izgubili. Ili još gore, ne shvate.

Napišite sebi podsjetnik na telefon, zalijepite papirić na ogledalo u kupaonici ili snimite i stalni si puštajte sljedeće rečenice: “Ja sam čovjek koji je mučio i sebe, i ženu, i dijete. Bolje dobar razvod nego loš brak. Ženu nemam, ali dijete imam. I to je sve. To je stvarno moje sve“. Naučite napamet, a onda ponavljajte svako jutro. Igrajte tu ulogu marljivo. Godinama. Neka to bude jedna od onih uloga koje se pamte. Neka to bude vaša “buba u uhu“.

A vaše dijete će to znati nagraditi, ako ne pljeskom kad izađete na bis jednog dana da ljuljate unuče u krilu, onda barem tekstom u kojem vam se zahvaljuje što ste se razveli. Ma koliko to suludo zvučalo.

Prijavite se na naš newsletter