Arhive oznaka: pordška roditelja

Granica između ambicije i nametanja

Mislim da ću uskoro morati potražiti novi stan. A evo i zašto. Neku večer sestra i ja gledali smo Whiplash. Ne znam jeste li gledali film, ali poruka je takva da je ona minutu nakon što je završio otrčala na kat i počela manijački svirati violinu, što je značilo kraj svake nade da ću u idućem razdoblju mirno spavati.

Moja sestra na pragu je glazbene akademije. Godinama, možda tome ima i puno desetljeće, živi na relaciji kuća – škola. To joj je oduzelo toliko vremena da nikada nije stigla snimiti YouTube hit. Nekad se čak događalo da joj na pola puta od kuće do škole netko donese violinu samo da bi mogla na vrijeme stići u glazbenu školu.

Upravo sada, deset godina kasnije, zvoni joj alarm na mobitelu i ona kreće vježbati za prijemni ispit.

Možda nije lijepo što sestru koristim kao zamorca, ali kad netko deset godina svira neki instrument svaki dan nekoliko sati, moram se zapitati je li takav životni put produžena ambicija moje majke ili njezina vlastita odluka?!

Pa vrlo vjerojatno djelomično i jest dio majčina plana. Čisto sumnjam da je moja sedmogodišnja ili osmogodišnja sestra jednoga lijepoga i sunčanog dana došla i rekla:

Hm, možda ne znam koja Barbika mi danas odgovara, ali znam da će za pet godina Vanessa Mae imati koncert i ja želim biti kao ona!

Dakle, mama je morala odigrati neku ulogu.   I ja sam u torbi za trening uvijek morao imam suhe gaće.

Vi mislite da se šalim, ali niste nikad slušali tiradu dugu koliko traje vožnja od sportskog centra do kuće koju moj otac provodi ako ne promijenim gaće nakon treninga. I osušio kosu.

Dakle, i ja sam imao podršku roditelja da se bavim košarkom i budem novi Kobe Bryant. Kažem podršku, jer sjedenje mog oca na tribinama i gradnja „igrališta“ na travnjaku iza kuće koji smo nas dvojica upropastili i nikad nismo doveli u red, upravo je podrška i ništa više.

Nogomet

I tu je granica. I da se ja pitam, čuvala bi je teritorijalna straža. Jer dijete prije svega treba ostati dijete, a ne žrtva ambicije vlastitih roditelja.

Nažalost, primjera iz života je i previše. Ne moramo ići predaleko, do Andyja Murraya i njegove majke koja je željela da on postane tenisač. Možemo se jednostavno okrenuti oko sebe i shvatit ćemo koliko je to ustvari pogrešno.

Statistički gledano, Federer je jedan, Kobe je jedan i Alexander Graham Bell je bio samo jedan. Kako onda dokazati da prosječno dijete nema ama baš nikakve šanse da bude najbolji tenisač na svijetu?! Uvesti ga u hambar i reći mu da je njegovo dijete samo jedno zrno kukuruza koje se treba izdvojiti?! Moguće. To bi bilo jako slikovito.

Ali što s roditeljima koji ne sanjaju velike snove nego svoje dijete umjesto na studij prava pošalju na medicinu, a prije toga su ga poslali u medicinsku školu umjesto u gimnaziju?! Vjerojatno ih najprije treba upoznati s terminom “Kyoiku mama”.

Beba vjezbaRadi se o konceptu koji postoji u Japanu, u kojem dijete već od vrtića počinje pripremu za fakultet, jer mu je na taj način 20 godina kasnije zajamčena veća plaća. Zamislite to! Dijete, koje još uvijek treba mahati granom i praviti se da je to samurajski mač, odjednom je ubačeno u mašineriju u kojoj treba trpjeti pritisak i stres. Konstantno. Svakog dana.

Nešto slično događa se i kod nas, ali više kroz sport nego kroz obrazovanje. Ružno je reći, ali hoću, sport i biznis. Jer većina ljudi djecu daje na sport kako bi im se to kasnije isplatilo. Ako mi ne vjerujete, prošećite do najbližega sportskog kluba i pitajte trenere. Svaki će vam odgovoriti da je barem jednom imao situaciju u kojoj ga roditelj pita je li njegovo dijete talentirano: “Jer zašto mu plaćati ako neće postati najbolji?

Nisam psiholog, ali sam netko tko je u plesnoj školi zamalo dogurao do košulje za natjecanje u bojama disko kugle i netko tko je igrao za reprezentaciju regije u košarci. Uz to, išao sam i na satove engleskog, u matematičku školu, u školu fizike i sigurno još nekoliko njih, ali sam zaboravio. I mogu reći da je sve to veliki plus u životu. Samo zato što sam se uvijek mogao igrati i nisam bio sputan. Okej, možda je tata očekivao previše, ali je, kad je na treninzima postao redovniji od mene, shvatio da od košarke nema ništa.

Naravno da ambicija treba postojati, kao što treba postojati nuklearna energija, samo ako se upotrijebi na pravi način. Problem je u tome što ambicija sama po sebi nosi veliku odgovornost koja počiva na temeljnom strahu od neuspjeha, a još kad  je smućkana s patološkom potrebom roditelja da se ostvari kroz svoje dijete… I u najmanju ruku natjera dijete da živi u mizeriji i nezadovoljstvu, čak i da je uspješno u tome što radi.

Nemojte svoje dijete kljukati ambicijom. Naučite ga da bude gladno ambicije. Ali ga prije svega pustite da bude dijete i da samo odluči što želi. Ipak ste vi tu zbog djece, a ne ona zbog vas.

Prijavite se na naš newsletter