Arhive oznaka: muško-ženski odnosi

Billboard ljubavi

Gotovo svaki dan na internetu se mogu vidjeti tekstovi u kojima, na temelju horoskopskog znaka ili imena djeteta, možete dobiti odgovor na pitanje koja vam je omiljena poza u seksu ili koje će vam boje biti novi kauč.

Ispričavam se, otkad je prihvatljivo da savjete za svoje veze i probleme tražite na internetu? Vjerojatno istog trenutka kad je postalo prihvatljivo da ljudi slikaju svoja stopala i objavljuju ih na društvenim mrežama.

TattooZna se kako se bori s krizama u vezi. Kupiš cvijeće i ispričaš se. Ako to ne prođe, prestaneš se ponašati kao kreten.

Međutim, nekad je broj nepodignutih dasaka na WC školjki previsok, a prijatelji, koji ne izlaze otkako si kupio PlayStation 4, su previše bučni.

Hladni rat je počeo, a vi se nalazite s pogrešne strane Berlinskog zida.
Ono što je potrebno učiniti u tom trenutku, nije iščlaniti se iz komunističke partije i pozvati Mela Gibsona da ispregovara uvjete vašeg puštanja i dobije nominaciju za još jedan Oscar. Ne. Potrebno je puno više od toga.

Potrebno je ženu ostaviti bez daha.

Dakle, pokažite joj da vas nije sramota biti nježni i osjećajni, dajte joj do znanja da joj želite pokloniti pažnju. Iznenadite je. I tu ne mislim da joj kupite psa. Izletjeli biste oboje van. PlayStation bi zadržala za sebe.

To je jedno od onih iznenađenja koje treba potvrditi da vam je stalo, a najbolje od svega bi bilo da pored toga govori još: “Ja te jako dobro poznajem”.

Dakle, ako vaša žena voli bunde, prodajte PlayStation i kupite joj jednu. Ako voli poeziju, napišite joj pjesmu, vi koji ne pišete ni popis kad idete u trgovinu nego vam ga ona diktira. Jednostavno učinite nešto da ona poludi za vama.

Samo, molim vas, u svoja četiri zida. Ljubav je intimna stvar. Ljubav nije tri srca na zidu na Facebooku i pjesma Prljavog kazališta s natpisom “nedostaješ”, a on je izašao samo do dućana. To je korak do zajedničkog profila, a opet, on je korak do raskida.

Milice volim teProšli tjedan na ulici sam naletio na auto ispisan porukama posvećenima jednoj Milici i od tada me ta misao proganja do te mjere da sam morao o njoj napisati cijeli tekst.

Možda bi sve to bilo cool u srednjoj školi, nakon nastave, ispod njezina prozora, dok joj majka prolijeva vodu na vas, ali ne i kad odrastao čovjek vozi automobil na kojem piše „VOLIM TE MILICE“ i „MILICE, TI SI SMISAO MOG ŽIVOTA“. Još manje kada je auto Peugeot 407.

Prva misao bila mi je: “Ako voliš Milicu, zašto joj to radiš?”

Druge se ne sjećam, bio sam previše zauzet vađenjem mobitela iz džepa da bih stigao fotkati za Instagram. Treća je vrlo vjerojatno bila povezana sa stajanjem u redu u ljekarni i kupnjom lijeka protiv povraćanja.

Sada ozbiljno, baš je odvratno.

Oduševljeno sam ušao u ured koji sat kasnije, naoštren da se šalimo na njegov račun, i pokazao kolegicama sliku, a one su, ne znam kako, stale na njegovu stranu. Rasprava je trajala dobrih sat vremena, a ja sam dobio gomilu dokaza kako je to baš simpatično i nije seljački. Međutim, ostao sam čvrst i nepokolebljiv.

Čovjek vozi Peugeot, mora biti kriv. Ostaje samo pričekati da je zaprosi. Kladim se da će biti pred punim stadionom. Stavit ću lovu na X. Ona pristaje, ali se razvode godinu dana poslije.

Na billboardima u gradu osvanulo je: “TI NISI SMISAO MOG”. U potpisu: Milica.

Prijavite se na naš newsletter

Kad napunim 25. Sljedeće pitanje, bako!

Život je u principu skup pitanja. Moj se do prije mjesec dana nalazio točno između: “Kad ćeš diplomirati?” i “Kad ćeš naći djevojku?”. Tu su još: “Kad ćeš početi raditi?”, “Kad se ženiš?” i naravno: “Hoće li skoro unuci?!” Redoslijed ne mora nužno biti ovakav, ali u biti nitko nakon obiteljskog ručka nije uspio izbjeći bakinu i strininu unakrsnu paljbu.

Ne, nisam diplomirao. Imam 25 i već bih baki trebao priuštiti praunuče. Mislim da to samo ne smijem izgovoriti naglas.

Da se ona pita, ja bih već morao i diplomirati i imati dijete. Ali se ovdje, na svu sreću, pitam ja. A pitanje za ovaj tjedan glasi:

Pa dobro, kad je pravo vrijeme za ozbiljnu vezu pa da baka može odahnuti?

Stjecajem okolnosti, znam da to nikako ne treba biti srednja škola ili kraj osnovne. Jednostavno je, završi raskidom uoči samih zaruka i sjedenjem cijeloga života pored nekoga s kim si zato što ti je bilo vrijeme. Glupost.

Ovo se zapravo događa svaki dan. Provrtite film u glavi o svim srednjoškolskim parovima koji su bili sretni i nasmijani svaki veliki i mali odmor, i shvatit ćete da su u velikom broju slučajeva u braku, ali s nekim drugim ljudima. Sve je počelo njezinim statusom: “Ima ta jedna vrsta nedostajanja, po meni najgora, kad dvoje ljudi sjedi jedno pored drugoga i nedostaje im ono što više nisu …”, a završilo se tako što su priznali sebi da nisu prošli sve i, što bi rekao Čola, probali sve. Drugim riječima, previše vremena potrošili su na kupnju plišanih medvjedića, upoznavanje tuđe rodbine i spremanje ispita zajedno, a svijet oko njih je drukčiji od sigurnosti koju nalaze u riječi „mi“.

Međutim, nije vrijeme jedino što je ovdje važno. Da, manje su šanse da preživite do sudbonosnog „da“ ako se niste pohvatali na ekskurziji kad su vas ostavili u sobi same. Vrlo je važno jeste li spremni.
Ne želiš se naći tamo gdje je bio Kobe Bryant u svojoj prvoj sezoni, 1997. godine u polufinalu protiv Utah Jazza, i promašiti cijeli koš četiri puta. Samo se on može vratiti nakon toga i postati vjerojatno drugi najbolji košarkaš svih vremena. Želiš biti na visini zadatka. Zato sljedećih godina svaku sezonu započinješ trčanjem u tri ujutro i desetosatnim treninzima. Moraš biti posvećen. Moraš biti Francesco Totti. Vjeran jednom klubu cijeli život.

Ipak, glavno mjesto u ovoj raspravi zauzima samo jedan trenutak – shvaćanje da je to osoba pored koje želiš biti. U vrijeme moje bake to je bilo jednostavno. Svidi ti se. Igrate kolo jedno pored drugoga. On traži tvoju ruku. Uzmete se. Ili ti jednostavno mama i tata odrede i gotovo je. Crno ili bijelo. Danas je, međutim, sve … pa … 50 nijansi sive.
Puno toga treba se poklopiti. Takvo je vrijeme. Nekad nisi imao telefon, danas imaš android.

Ja sam ovdje pokušao pomoći da se ne razvlačite cijeli život s nekim iz navike, a da ga onda ostavite ispred oltara jer ste shvatili da ćete do kraja života gledati istu osobu. Djevojku ili dečka vam neću tražiti. To već morate sami.

Ipak, spreman sam dati još jedan savjet. Ne pokušavajte naći nešto što zadovoljava sve kriterije vaše pretrage. Život nije Google i vrlo često ostanete bez rezultata pretraživanja. Još bolje, nemojte tražiti samo lijepe stvari. Lako je kad je lijepo. Treba biti s nekim i kad je teško. Tražite samo ono najgore. I to u sebi. A onda pronađite osobu koja će to poništiti.

Bok, ja sam Stefan Simić, imam 25 godina i ovisnik sam o društvenim mrežama i nekoliko večeri zaredom nisam se sjetio da mi je telefon u džepu.

Prijavite se na naš newsletter

Muško-ženska prijateljstva

Često u društvu raspravljamo o tome je li moguće prijateljstvo između žene i muškarca. Mišljenja su različite, no ja spadam u grupu koja vjeruje, tj. želi vjerovati da je takvo prijateljstvo moguće. Iako nemam iskustva u vezama koje su počele, odnosno nastavile se nakon prijateljstva, mnogi prijatelji uvjeravaju me u suprotno.

Pa i na kraju većine romantičnih filmova najbolji prijatelj postaje princ na bijelom konju, koji se krio u dvorcu čekajući pravi trenutak da otkrije emocije. Filmovi nas uvjeravaju da u to slijepo vjerujemo. Ali ne bih se složila s time. Ne samo da imam prijatelje za koje bih ruku u vatru stavila, nego znam za mnoga prijateljstva koja su trajala i traju godinama, desetljećima.

Evo i moja mama ima prijatelja s kojim se druži više od 30 godina. Na moje pitanje: je li nekad pomislila da njihova veza može prerasti u romantičnu, njezin odgovor bio je bez razmišljanja: “Ne, nikada!”.

Odgojena u tom duhu, da prijatelj može biti i muškarac i žena, mogu se pohvaliti da imam nekoliko prijatelja s kojima se odnos nije mijenjao godinama. Uživam u muškom društvu. Priznajem da se katkad osjećam kao da pripadam muškoj populaciji. Pogotovo u trenucima kad u mojoj prisutnosti bez dlake na jeziku komentiraju žene, a zaborave da sam i ja žensko. Da ne spominjem ogovaranje. O da, ogovaraju više nego mi žene! No, kad sam u njihovu društvu, shvaćam (uvjerena sam) da između nas nema seksualne privlačnosti koja često mijenja prijateljske odnose.

Pozvala bih se i na znanstvena istraživanja. Žene su, naime, sklonije zadržati emocije na „sviđanju“ negoli obrnuto. Muškarci u tom slučaju pretpostavljaju da je posrijedi obostrani osjećaj. Žene su također uvjerene da nema nikakvih romantičnih osjećaja, a ako i postoje, često ih ignoriraju.

Istraživanje je također pokazalo da je muškarcima teže ostati “samo prijatelji” sa ženama.

Imamo različite poglede na odnos muškarca i žene. To je objašnjeno (ali i dokazano) činjenicom da muškarci jednostavno nisu u stanju isključiti želju za zavođenjem i fizičkim odnosom.

Kad se prepustimo osjećajima, prijeđemo granicu prijateljstva i zakoračimo u osjetljivu zonu zvanu “prijatelji s povlasticama”, stvar postaje komplicirana. Svjedok sam situacija u kojima je druženje preraslo u neobaveznu vezu. Međutim, ako ona ne preraste u ozbiljnu vezu i prekine se, nastaju neugodnosti. Možemo se pretvarati koliko hoćemo, ali nakon seksa ništa više neće biti isto. Mala je vjerojatnost da razgovorom i sporazumnim raskidom možemo nastaviti tamo gdje smo stali.

Međutim, vjerujem u ljubav na drugi pogled. Moguće je da u prijateljstvima postoje iskre od samog početka druženja, koje često ne primjećujemo. U takvim situacijama ljudi iz okoline nam „otvore oči“. I dok razmišljamo o drugima, možda je srodna duša u našem okruženju.

Postoje i osobe koje su svjesne te kemije, ali žele najprije dobro upoznati osobu suprotnog spola prije nego što se upuste u vezu.

Ali, onda dolazimo do onog pitanja koje mnoge muči: treba li prijatelju priznati vlastite emocije? Ignoriranje emocija kod ženskog spola (što je pokazalo istraživanje) opravdano je upravo činjenicom da ne postoji samo strah od odbijanja, nego i od onoga što ostaje nakon priznanja, koje potpuno mijenja prijateljstvo. U tome ne bih isključila muškarce, jer smatram da je i njima potreban poticaj. Ja se uvijek vodim mišlju: bolje se kajati zbog onoga što je bilo, nego zbog onoga što nije. Skupi hrabrosti i pokaži strahu zube!

Ako ste potpuno sigurni u prijateljstvo s muškarcima, baš kao i ja, pogledajte i prednosti.

Katkad su nam potrebni savjet i mišljenje iz muškog kuta  – osoba koja će nam dešifrirati brojne SMS-ove i što je skriveno iza svih izgovorenih (ili neizgovorenih) rečenica muškaraca. Iznenadile biste se koliko ih nekad pogrešno shvaćamo. Ali i oni žene. (Muški) prijatelj je zato tu za nas. I ne samo tada. Mi žene smo nježniji spol i dobro bi nam došla pokoja pomoć u kući, još jedan par ruku u prenošenju teških stvari i mijenjanja sijalica (iako mislim da to možemo same).

Generalno, postoje predrasude o ovakvim prijateljstvima. Ali i dalje se postavlja pitanje – mogu li muškarci i žene biti prijatelji? Moj odgovor je – DA, mogu!

A sada me ispričajte, odoh gledati košarku s prijateljima 🙂

Prijavite se na naš newsletter

Kada ustaju Porsche djevojke?

Na današnje sam vježbe, nakon gotovo sat i pol vremena provedenih u gradskom prijevozu, ipak stigao s petnaest minuta zakašnjenja. A ustao sam u šest. Što me dovodi do pitanja koje me muči već dulje vrijeme.

Kada ustaju Porsche djevojke?

Pretpostavljam da sam dužan na samom početku objasniti tko su Porsche djevojke.

Za mene je svaki Porsche, ma koliko kubika i konjskih snaga imao, bio kabriolet ili džip, uvijek i samo – Buba. Stvar je u tome da već 84 godine, koliko taj brand postoji, svi automobili manje ili više nalikuju na Bubu, koju je po nalogu Adolfa Hitlera projektirao Ferdinand Porsche – osnivač istoimenog automobilskog diva.

Porsche vozila uvijek su ista. Ili barem jako nalikuju jedan na drugog. Bez iznimke i u svakoj situaciji. To me podsjeća na tip djevojke koji uvijek i u svakom trenutku izgleda savršeno. Dotjerano do maksimuma. Takve djevojke, kompletno našminkane i s uvijek ispeglanom kosom, znamo svi. Vidjeli smo ih barem jednom kad smo bacali smeće. Barem jednom u teretani. Bar jednom u parku popodne. Čak i na bazenu.

Sada, kad znate što je to Porsche djevojka, mogu vam reći da sam se raspitao i da vjerojatno ustaju sat vremena prije mene. Četrdeset pet minuta da bi se spremile i petnaest kako bi se uvjerile da su to dobro odradile. U najboljem slučaju. Dakle, odgovor bi bio u pet ujutro, ako uopće i spavaju.

Ovo nije znanstveno potvrđena činjenica, više slobodna procjena nekoga čija se sestra subotom navečer šminka kao Winnetou i naraste barem deset centimetara, poslije Poeme o ormaru punom starih krpica.

Ipak, kad malo bolje razmislim, pitanje na koje treba dati odgovor nije kada ustaju, niti zašto ustaju (to je posve očito – da bi uspjele nacrtaju oči) nego zbog čega imaju potrebu svakog trenutka biti savršeno dotjerane?

Jedino što mi je palo na pamet jest da bi možda na putu do kontejnera mogle sresti ljubav svog života, ali prava je istina da smeće iznosimo ujutro kad krećemo na posao, kad žurimo i jedino na što tada mislimo jest da ne dobijemo otkaz i da muškarci koji žive sami smeće iznose samo kad više nemaju prostora gomilati vrećice oko kante. Dakle, previše su zauzeti nošenjem osam vrećica istodobno i balansiranjem boca Coca-Cole ispod pazuha da bi obratili pažnju.

Dotjerivanje

Ali ne mislim da je to bit problema. Problem je ovdje puno dublji i krije se ispod maske. Nisam pristalica teorije da odijelo čini čovjeka, ali sam siguran da izgled može puno toga reći o čovjeku. Sandale preko čarapa siguran su znak da u stanu i dalje imaš goblen, a neobvezna cool punđa da ti je prljava kosa.

Tom logikom vođen, savršeno odijevanje, šminka i obuća uvijek moraju kriti nešto ispod. Ili u ovom slučaju ništa.

Moja teorija je da su djevojke koje su uvijek i u svakoj situaciji dotjerane generalno prazne. Znam da ovo možda zvuči ružno, ali pogledajte to na ovaj način: koliko vremena za čitanje knjiga, gledanje filma ili druženje s ljudima ostane nekome tko tri sata dnevno potroši na izgled?

To je tip djevojaka kojih je sram sjediti u parku, šetati neobvezno po kvartu i psovati. Drugim riječima, ponašati se kao frend. A to je ono što muškarca, ako ga štikle, šminka i damica u vama privuku, ostavlja pored vas.

Vrlo je moguće da griješim, ali kako objasniti činjenicu da se, sada već slobodno mogu upotrijebiti termin – napucane djevojke, uvijek i isključivo druže s prijateljicama koje su u istom điru? Vrlo je moguće i da sam šovinist. I da sve djevojke kojima sam upravo posvetio 500 riječi znaju naizust ekipu Liverpoola koja je 2005. osvojila Ligu prvaka. Moguće je da u potpunosti griješim i da u njima ima puno više od fizičkog izgleda i dosade koju donesu nakon deset pojavljivanja u najsavršenijem izdanju.

Štoviše, volio bih da me netko demantira, ali bojim se da se to neće dogoditi, jer se sve djevojke koje bi imale nešto reći protiv ovoga trenutačno šminkaju i peglaju kosu, samo da bi izašle do dućana i kupile kruh.

Prijavite se na naš newsletter

Moja sestra i njezino društvo Nemam-što-odjenuti

Zaposlen sam malo dulje od godinu dana, što bi značilo da sam se barem 250 puta ujutro morao pristojno odjenuti. Dakle, ne da se uvučem u trenirku ili ostanem u pidžami i cijeli dan provedem gledajući serije, nego da obučem nešto smisleno. Za početak, to bi značilo da nikako ne bih smio imati bijele čarape na traperice i… ovaj … izaći iz stana bez majice.

Naravno, stvari se kompliciraju kad treba izaći u grad. Ali tek toliko da je potrebno uskladiti remen s cipelama. I to bi bilo to.

I jedno i drugo ne traju dulje od 15 minuta, sa svim glačanjem, osim ako sam planirao odjenuti bijelu košulju za koju je potrebno 10 godina radnog iskustva u kemijskoj čistionici. Tada se jednostavno odlučim za neku drugu i ponovno sam spreman za izlazak, ovaj put poslije punih 17 minuta spremanja.

Zato me oduvijek zanimalo zašto moja sestra provede dva sata spremajući se za grad i na što potroši ta dva ili, u iznimnim situacijama, čak i tri sata.

Bio sam kod kuće desetak dana tijekom novogodišnjih i božićnih blagdana. Kako je to idealno vrijeme da se u provinciji skupe svi studenti i napune sva mjesta u gradu, što dalje znači da je svako večer idealno za izlazak, imao sam dovoljno vremena za analizu.

Prvih sat vremena obično provede pričajući na mobitel s prijateljicama, od čega se pola sata ne mogu dogovoriti gdje će izaći, a drugih pola sata ne mogu se dogovoriti kada će krenuti. Slijedi pola sata tuširanja, a onda i 15 minuta kreveljenja u ogledalo, što se može podvesti pod šminkanje. Ono što slijedi je pola sata u kojima se 10 minuta gleda u ogledalo i zapitkuje svakoga tko joj se nađe na putu kako joj stoji, a preostalih 20 minuta se još malo svađa s prijateljicama, ovaj put jer je jedna od njih iznenada odlučila da joj se ide u drugi lokal. U slučaju da treba oprati kosu taj dan, broj sati spremanja za grad penje se na plus beskonačno.

Svaki prosječan matematičar primijetit će da ovdje nedostaje 45 minuta, kao što sam to primijetio i ja. Jedne subote, odlučio sam otkloniti i tu dvojbu pa sam je pratio po kući. Shvatio sam da misterij neću riješiti tako što ću samo čekati da me pita što je bolje da odjene, bijelu kombinaciju koja nalikuje na Frodov Mithril iz „Gospodara prstenova“ ili crnu koja je previše uska i kratka da bi se tretirala kao odjevni predmet.

I znate što je radila?! Stajala je ispred ormara i gledala u nj! A onda je počela preturati po stvarima, da bi ponovno zakucala pogled negdje u daljini, između treće i četvrte vješalice.

Upravo kad sam pomislio da će uzviknuti: “Eureka!”, i otrčati pred komisiju za Nobelovu nagradu s formulom za lijek protiv starenja, ona se okrenula meni i “prošaptala” onako kako ljudi na ovim prostorima govore pred djecom razvedenih roditelja kad pričaju o raku:

„Ja nemam što obući.“

Da nisam svojim očima gledao kako stoji ispred prepunim ormarom, možda bih i mogao povjerovati.

Nisam ni zaustio kako bih joj rekao da nije normalna, a ona je počela objašnjavati što s čime ne ide, što joj je malo, a što je nosila prošli vikend.

Većinu stvari prepoznao sam iz njezine priče jer sam mjesec dana prije oprao pun kofer njezinih stvari, s obzirom na to da ona živi u studentskom domu, a tamo nema perilice. Stvari koje su dvostruko manje od mojih, a stoje u dvostruko većem ormaru!

Odlučio sam da neću planuti, pa sam prebrojao svih 30 vješalica kako bih se smirio. Zatim sam joj objasnio da nema sedam prošlih vikenda, da to što ne može navući na sebe traperice iz sedmog razreda osnovne ne vrijedi i da od 150 različitih odjevnih predmeta može napraviti barem pet različitih kombinacija koje joj fenomenalno stoje.

Dalje, objašnjavao sam, rješavanje “nemam što obući” situacije tako što kupiš nešto novo je začarani krug, jer je samo gore ako imaš još više stvari koje ne možeš odjenuti. S time bi se složilo i njezino društvo Nemam-što-odjenuti koje spava kod nas svaki drugi vikend.

Upravo kad sam pomislio da je gotovo i da argument: “Možeš u krajnjem slučaju posuditi nešto od prijateljice” donosi pobjedu, ona je ponovno, kao hipnotizirana ponovila: “Ja nemam što obući“.

Lijepa djevojka

Kažu da ljudi u ratu naprosto poblesave. Događalo se to na istočnom frontu. Jednostavno  polude, počnu vikati nepovezano i istrče pred mitraljez. Najbolji lijek za tako je šamarati tu osobu sve dok ne dođe sebi.

Kako je riječ o ženskoj osobi, to nisam mogao učiniti. Pa sam se odlučio za nešto još gore. Riječi. Nekad bole puno više od šamara. Surove riječi. Makar je povrijedile. Samo da dođe sebi.

Rekao sam joj da muškarce nije briga slaže li se nešto ili ne. I da se sređuje za grad samo da je neka žena ne bi komentirala kako nema stila i kako je seljanka. A onda sam joj, kad je već bila na granici da zaplače od muke, prišao riječima utjehe.

Jedina prava istina je da je žena najljepša i najseksipilnija u muškoj bijeloj košulji, ujutro, kad sjedi na krevetu i smješka se bez ikakva razloga. Žena je najljepša kad je zaljubljena.

Prijavite se na naš newsletter

Zvat ću te, samo da odnesem teti lijek

Moj popis stvari koje zbilja ne volim vjerojatno bi počeo tvorničkim tonom Nokijinih mobitela, nastavio se naručivanjem male pune šalice espresso kave, a onda preko najmodernijih jakni koje su zapravo vreće za povraćanje s džepovima, došao do seen.

Ne postoji stvar koja me više iznervira od ta četiri slova usred dopisivanja, nakon kojih slijede informacije da je ona zapravo tu bila prije 11 minuta, a ti već 15 bleneš i kuneš se da ćeš jednoga dana imati samo kćeri. Naravno da uvijek postoji dovoljno racionalno objašnjenje. Pere kosu, priča s prijateljicom, zaspala je jer nisi bio dovoljno zanimljiv…

Bilo kako bilo, sada si tu, gledaš u seen i poželiš da ipak zazvoni Nokia i da barem razbije tišinu. I dok se pitaš zvoni li tako i zvono na vratima pakla, stiže odgovor. Nekoliko takvih seansi i eto vas, sjedite jedno preko puta drugoga i odmjeravate snage. Nešto kao partija šaha, koja se uz malo blefiranja i stavljanja na stol najboljih aduta koje u tom trenutku imate pretvara u napetu partiju pokera.

Ono što razlikuje igrača od majstora je uvijek onaj potez više, nešto neočekivano. Majstor jednim potezom rješava utakmicu. A što ako nisi Ronaldinho?! Onda radiš ono što najbolje znaš. A svatko od nas ima nešto u čemu je dobar, ili barem misli da jest. Na kraju ostaje da je pokušaš poljubiti po dobro uvježbanom šablonu i izazoveš delirij na stadionu u svojoj glavi. Pa da to ponovite još tisuću puta. Osim…

Osim ako se više nikada ne javite. Još gore, ako se ne javite više nikada poslije poljupca. Svi smo to učinili barem jednom i, budimo iskreni, jako je ružno. Naravno, mi smo toga svjesni, kao što smo svjesni da nije u redu pljuvati na nogometnom terenu, ali to je jednostavno nešto što radimo. I dok se pljuvanje može objasniti godinama gledanja nogometa i pojačanim radom simpatikusa koji dovodi do skupljanja koncentrirane sline u ustima, nenazivanje se može objasniti samo time da smo jednostavno gadovi.

To je prva verzija priče koju sam čuo. Druga je bila da se jednostavno plašimo vezivanja, a treća da je nama samo do jednoga. Četvrta je glasila da nije moj tip, a peta je išla direktno u kost – nije mi se svidjela. Ozbiljno vam kažem, na pitanje: “Zašto muškarci ne zovu kad kažu da će zvati ?!“, dobio sam pet različitih odgovora od pet različitih žena i, znate što, sve su apsolutno sigurne da su u pravu.

I znate što?! Jesu. Iz jednostavna razloga jer ne postoji pogrešan odgovor na ovo pitanje.

S obzirom na to je ovo jedan od gorućih problema u svijetu, pored krize na Bliskom istoku i rasne diskriminacije u SAD-u, odlučio sam, ako je potrebno, i vlastiti život dati za ovakvu stvar, što je posve moguće ako neka od djevojaka koje su išle sa mnom na prvi sastanak, a nisam je nazvao, pročita ovo.

Mislim da to nezvanje datira još od srednje škole.

Ljeto. Drugi srednje. To znači alkohol u neograničenim količinama. Što dalje znači da i nisi baš birao, a kad se počneš ljubiti i shvatiš da vjerojatno tako izgleda kada te liže pas i da si vrlo blizu gušenja od jeftinog parfema, onda je obično kasno da bilo što poduzmeš. Još ako si, ni sam ne znaš kako, uspio probuditi u njoj želju da kaže da si njezin dečko iz snova, ne ostaje ti ništa drugo negoli da joj kažeš kako ćete se čuti sutra. A onda još i da stvarno nazoveš.

Naravno da sam znao kako je pravilna stvar bila objasniti joj da je vrlo teško biti s nekim tko se ne zna ljubiti i miriše na Ralon za žene, a da onda reći kako sam muška pijana svinja i završiti s tim. Ali mi je to djelovalo surovo i nepošteno. Pa sam odlučio glumiti viteza modernog doba. To je svakako bio najteži razgovor za tih 17 godina koliko sam proveo na ovom svijetu. Teži od onog s majkom kad je zapalila cigaretu i počela sa: “Slušaj me, ti imaš sedamnaest godina i trebaš paziti što radiš. Najvažnije je da uvijek imaš kod sebe kondom“, dok sam ja pokušavao skriti da mi je neugodno i izustiti da kondom koristim već godinu dana.

Ni danas se nije puno toga promijenilo, osim što više ne obavljam pozive dan poslije.

Jednostavno, ne pukne te kako treba. Razlozi mogu biti najrazličitije prirode, kao što žene kažu nekoliko pasusa iznad, samo ih ima puno više. Ružno se smije, ima glupe priče, previše je visoka, nije duhovita, ovo ide prebrzo, nisam sad za vezu, ona druga ljepše se odijeva, nije obrazovana, očajno se ljubi, spavali smo na prvom sastanku (da, ima i toga)… Naravno da popis teži beskonačnosti i da je spoj šovinizma, egoizma, malograđanštine, neimanja petlje i još mnogih stvari koje žene spajaju s nama kad nas ogovaraju prijateljicama. I naravno da smo onda mi muške svinje. To neću osporiti. Jer zovem samo ako mi se svidi. A to je kad dođem sa sastanka i shvatim da bih mogao na još jedan odmah i sada, ili poželim da se nije ni završio.

Dakle, rješenje bi bilo da natjerate dečka da se zaljubi u vas, što ne preporučujem, jer ponašati se tako podrazumijeva da budete nešto što niste, zavlačenje i igranje igrica. A to će vam se kad-tad obiti o glavu. Ostaje vam samo da shvatite kako postoji mogućnost da vas netko neće pozvati, jer nam se jednostavno zbog nečega nećete dovoljno svidjeti, a nama da vam to priopćimo u što blažoj formi.

Ja sam s vremenom došao do: “Hej, bilo je fino večeras. Ali nećemo brzati. Pustimo da sve ide svojim tijekom pa ćemo vidjeti što će se dogoditi. Vrijedi?!” I znate što, ovaj tjedan idem na prijateljsku kavu s jednom djevojkom kojoj sam to rekao i nikad je nisam nazvao, a to znači da djeluje.

Prijavite se na naš newsletter

Dečki, spašavajmo svijet muškaraca

Nakon sastavljanja tiketa i selektiranja momčadi na Fantasy-ju, uz Kasabian i „Fire“, neslužbenu himnu Premijer lige, sve je bilo spremno da tu subotu, u 13:45 sati, za kad je bio zakazan početak okršaja između Manchester Uniteda i Tottenhama, dočekam spreman. Tiket smo, pogađate, pali na prvoj utakmici, a na Fantasy-ju je skor bio krajnje poražavajući. Nije puno pomoglo ni to što je David Silva u ponedjeljak navečer namjestio gol protiv WBA. Ali to nije bio najveći problem. Najviše volimo igrati mi koji najmanje znamo. Uvijek je tako bilo. Stvar je u tome što je prijateljica osvojila više bodova od mene.

To je bio jedan od onih trenutaka kad ti je drago što si natjerao oca da igra Colin McRae Rally i simpatično gledati ga kako koči nogom i okreće joystick kao volan, sve dok te zapravo ne počne razbijati i postavljati vremena koja ne možeš ispratiti. Bilo mi je drago sve dok nisam shvatio da ona nije izvadila Zahu i stavila Bolasieja, a da ja jesam.

Epilog je to zbog kojeg sam sada ovdje, nad tipkovnicom, i razmišljam o Alice Powell. Nisam siguran je li vozila posljednju utrku prošlogodišnje Formule 1 jer su V6 motori počeli zvučati manje dinamično od glavne ulice između osam i pola devet ujutro, pa sam prestao pratiti „najbrži cirkus na svijetu“. Ali znam da su prije nje sasvim sigurno četiri žene sjele za upravljač bolida F1.

Nemojte me pogrešno shvatiti, potpuno sam za ravnopravnost spolova. Djevojke trebaju sudjelovati čak i u utrkama F1. Sve dok nose uske košulje i kratke suknje. Ispričavam se ako zvučim seksistički, ali vidio sam Sabine Schmitz u vozačkom odijelu i učinak je isti. Uostalom, potrebno je nešto što će nam skrenuti pozornost s brojki na zaslonu. Ne mogu se više pretvarati da sam Ross Brawn.

Posve je logično da me nakon ovoga neka žena želi pregaziti automobilom. Ako se uspije isparkirati na vrijeme, naravno. Ako je već tako i ako moj život visi o koncu, onda dopustite da kažem još i to da mi ide na živce što žene sve bolje igraju kladionicu, bolje piju pivo i, sve češće čujem za takve slučajeve, igraju PES.

Sve je to simpatično, ali što je previše, previše je. Negdje se mora povući granica. Ono što u jednom trenutku bude romantično, koliko virtualni nogomet može biti, kasnije može iznervirati. Ako smo dali prst, ne očekujemo da nam uzmete cijelu ruku. Još manje, da to bude nakon što nam s Ibrahimovićem date tri gola.

Ženski nogomet
Photo credit: Matthew Wilkinson / Foter.com / CC BY-ND

Naravno, vremena se mijenjaju. Jedina razlika između nas i žena je što one svaku stopostotnu šansu iskoriste, dok smo mi nekako više Fernando Torres poslije Liverpoola. Žene su dobile šansu raditi, uzele su je. Dobile su šansu postati direktorice u poduzećima, uzele su je. Imale su priliku baviti se politikom i onda se dogodi Angela Merkel. Nisam Balkanac, ali ako daš ženi šansu da pripremi ručak, skuhat će nešto s brokulom. Ovo su samo činjenice. Ja volim Fernanda Torresa.

Možda bih i stao u obranu muškaraca i svaku ružnu riječ zamijenio riječju ofsajd, ali znate što, danas žene znaju da je to situacija kad je napadač najbliži golmanu u trenutku upućivanja lopte prema njemu. Poznam dvije djevojke koje su nogometne sutkinje.

Meni sve ovo djeluje kao pripreme za jedan veliki napad na muški svijet. Automobili i nogomet, to su ozbiljne stvari. Zabrinjava me samo jedna činjenica, a to je da žene uvijek izguraju ono što su naumile.

Postali smo mekani. Sve više spuštamo gard. A žene nas direktima sve više tjeraju u kut. Čini se da je naš muški svijet osuđen na propast. I da je samo pitanje vremena kad možemo očekivati ​​nokaut. Ne krivim žene, krivi smo mi muškarci. Postali smo popustljivi, da ne kažem moderni.

Mislio sam kako bi najbolje bilo objaviti rat ženama, skupiti se i udariti punom snagom, ali je to uzalud.

Prije svega, one žive dulje i ima ih više. Uz to, znaju od tri jajeta i pola litre vode napraviti nedjeljnim ručak. Ne smijem ni pomisliti na to što mogu napraviti od različitih vrsta naoružanja. I na samom kraju, žene se drže čvrsto jedna uz drugu, čak i kad se mrze. Pokušajte zeznuti jednu prijateljicu, ostale će vas rasuti na sve strane svijeta, koliko god da ih ima, a mi bismo sjedili i smišljali najnoviji nadimak za jednog od nas.

Ostaje nam ljubav. A čak i najpametnija zaljubljena žena je – zaljubljena žena. Možda je to upravo naša šansa za našu pobjedu.

Istaknuta fotografija: Alice Powell Clay Hill | Phillip Roberts | CC

Kompleks niže vrijednosti

Svaki put kad poželim biti na mjestu nekog tipa koji jednostavno ne pristaje djevojci koju vodi za ruku, dođem do zaključka da je to samo sreća i ništa drugo, da se on zatekao na pravome mjestu u pravo vrijeme i da sam ja jednostavno bolji frajer.

Istina je ipak posve drukčija. Imam puno mana. Oči sam povukao na mamu pa nisu zelene kao tatine, imam skraćene tetive u tijelu pa hodam na prstima i nos mi je malo veći nego kod drugih ljudi. Nadalje, imam krivu kičmu i čini mi se malo krive noge na oks. Uz to, radio sam godinama na sebi pa sada umjesto na španjolsku keramiku moj trbuh nalikuje na pivsku bačvicu. I sve je to u redu, jer nisam niži od 172.

Prije neku večer čuo sam da je to kritična visina za muškarca. Čovjek bi pomislio da se na proslavama ne može razgovarati ni o čemu drugom osim o nogometu, politici i… ovaj… nogometu. Ali ne. Može se razgovarati i o niskim muškarcima. Ako znate tajming kada postaviti pitanje i koga pitati. Logika sama nalaže da sigurno nećete pitati nekoga tko je na sedmoj rakiji i nabraja omiljeni nogometni tim iz 1986. sa svim izmjenama, nego da ćete pitati žene. I to negdje prije deserta, kad im popusti pažnja, pa su voljne ispričati sve iskreno.

Njihov telefon mora biti najveći, ego im je prenapuhan, voze barem Mercedes GL, jer pate od toga da imaju puno love, a kad je prošao i desert i pažnja o čemu se govori došla do nule, ispostavilo se da im je uglavnom mali. Uopće, megalomani su. Pa zato, kao u pravilu, inzistiraju na tome da im žena bude visoka. I ako je vjerovati ženama, a raspravo sam vodio s njih četiri, teški su kompleksaši.

Naravno da sam djelomično morao stati u obranu muškog roda, pa sam rekao kako to sigurno ne mora vrijediti za sve muškarce, jer taj lik o kojem smo razgovarali ima i ženu i dvoje djece. Međutim, ostale su pri svome. Za njih je on hodajući kompleks niže vrijednosti. Bukvalno niže vrijednosti. I da pišu rječnik stranih riječi i izraza, posve sigurno bi uz “kompleks niže vrijednosti” stajao on kao dodatno objašnjenje.

Cijela priča me idućeg jutra natjerala da se zapitam je li to baš tako, pa sam pretražio internet. I znate što, nigdje nisam našao ništa pozitivno o niskim muškarcima. A onda sam se sjetio i situacija u kojoj je djevojka meni, koji sam visok malo iznad 180, rekla kako mi nedostaje barem deset centimetara. Sve to natjeralo me da još jače potražim bilo kakvo opravdanje za niske momke i barem malo spasim čast muškog roda. Ali jednostavno nije bilo pomoći, osim ako se ne računa informacija da muškarci koji su niži od 177,8 centimetara rjeđe varaju djevojke i žene od onih koji su viši. S obzirom na to da je izvor takve studije bio neki portal za sklapanje brakova, to jednostavno nije mogao biti dovoljno dobar argument.

Romantika
Photo credit: / Foter / No known copyright restrictions

Sve što sam uspio naći svede se na to da visoki muškarci imaju više samopouzdanja jer imaju više testosterona i da su, primitivno govoreći, mužjaci. I da žene više vole visoke muškarce jer bi oni lakše istukli one niže. Ako se netko želi baviti ovakvom vrstom istraživanja, neka se zaposli na Sveučilištu Utah, oni su rekli ovo za tuču. Meni to zvuči blesavo i odmah sam našao kontraargument. Napoleon je bio visok metar i šumska jagoda kad sjedi na konju, pa mu to nije smetalo da osvoji pola Europe. I Colinu Farellu poturaju stolac kad snima neku scenu. Dakle, u redu je biti nizak ako si Colin Farell ili Tom Cruise. Ili Messi. Jednostavno, ma što pričale njih četiri, prije će uzeti uspješna biznismena od 160 nego vodoinstalatera od 210. Žene vole uspješne i moćne tipove, a to nema veze s visinom, barem ne u današnje vrijeme.

Ali, vratimo se u realne okvire. Istina je da djevojke jednostavno padaju na visoke tipove. To nitko ne može promijeniti, kao što nitko meni ne može dati dodatnih deset centimetara. Jedini način da djevojka padne na niskog tipa je vjerojatno da legne ispred nje i pusti da se spotakne, ili jednostavno, može stati ispred nje, što je u biti isto. Ili to, ili da bude baš duhovit i smisli nešto još smješnije od ovoga sa spoticanjem. Jer žene vole duhovite tipove. Još ako si barem upola uspješan od onoga što govoriš za sebe, samo je nebo granica.

Mislim da je veći problem oko visine kako će muškarci gledati na to. Nešto kao što, kad odeš na toalet i pogledaš pored da vidiš tko je veći domaćin. Ili kao kad netko u javnom prijevozu pored tebe tipka poruku. Ne možeš da ne proviriš barem malo. Uvjeren sam da je to više muška nego ženska stvar, stvar veličine. Kao što sam uvjeren da se žene većinom lijepo odijevaju i šminkaju da ih neka druga žena ne bi komentirala negativno, jer koga je od nas stvarno briga kako je stavila sjenilo ako ima dubok dekolte i noge do vrata.

A je li stvarno bitno što neki lik od 180 kojem nedostaje deset centimetara misli o tebi dok šećeš s djevojkom višom od sebe i držiš je za ruku?! Mislim da ne.