Arhive oznaka: karijera

Želim biti domaćica!

U posljednje vrijeme čitam puno tekstova o rivalitetu između žena koje rade i onih koje ostaju doma, bilo da se brinu o djeci ili jednostavno o kućanstvu. Ne znam otkud sada toliko priča o tome… Valjda smo došle u neke godine u kojima se odlučuje o važnijim stvarima, a ne samo o tome “gdje ćemo na piće večeras”. Neki od tih tekstova prilično su me potresli, iako se nisam našla ni u jednoj od te dvije grupe. Ili sam se možda našla u obje (s obzirom na to da već mjesecima radim, ali od kuće).

Jedno je jasno:

U feminističkoj borbi za jednaka prava negdje smo pogrešno skrenule.

Zašto ovo pišem?

Zato što ne znam kako drukčije doprijeti do ljudi.

U današnjem društvu, ovakvom kakvo jest, odluka o tome da budem domaćica i majka nije prihvatljiva. Ta odluka nije na meni. Drugi su za mene odlučili – da bih bila suvremena žena, moram raditi i ravnopravno sa suprugom zarađivati za izdržavanje obitelji. Drugi su za mene odlučili da ću se osjećati loše i neravnopravno u braku kojem ne pridonosim financijski. Drugi su za mene odlučili i da je za život tročlane obitelji jedna solidna plaća nedovoljna. Zato što nam trebaju brzi internet, telefoni, kompjutori, putovanja, zato što trebamo grijati ogroman stan i ne možemo stanovati u sobičku. Zato što su plaće narasle, ali još su više porasli troškovi modernoga komfornog života. I zato što je, za razliku od nekih prethodnih generacija, stambeno pitanje nešto o čemu, sada u tridesetim, možemo samo razgovarati.

Zašto biti domaćica?

Možda mali broj ljudi shvaća zašto bi netko to želio. Vjerujem da svatko tko se na to odlučio zna zašto. Zato što je domaćica stalni posao s punim radnim vremenom (od oko 14 sati dnevno) koji netko mora raditi. Nije rijetka pojava da bračni parovi koji su zaposleni unajmljuju kućnu pomoćnicu, kako bi kuću održavala pristojnom. Oni koji to ne rade, velika je šansa da umjesto ugodnih i opuštajućih vikenda imaju radne akcije, pa na “ho-ruk” pokušavaju izgurati ono što bi netko radio cijeli tjedan.

Kuhanje

Zato što volim kuhati, ali ženi danas više nije mjesto u kuhinji. Što češće kuham, suprugu je sve neugodnije jer “ne pomaže”, a meni je puno srce svaki put kad pohvali moj novi kulinarski eksperiment!

Zato što bih radije čuvala djecu kod kuće negoli zarađivala da bih ih slala u vrtić. Vrijeme koje nije posvećeno mojim mališanima, bačeno je. Nikad se neće vratiti. Oni će narasti, netko drugi će ih odgojiti – mnogi drugi zapravo: bake, tete, odgojiteljice, prijatelji – a moj će udio u njihovu životu biti značajan, ali toliko mali… nerazmjerno mali u odnosu ljubav koju prema njima osjećam.

Zašto mislim da je feminizam skrenuo s puta?

Zato što se, kad se priča o feminizmu, često ispušta iz vida da borba za jednaka prava znači borbu za mogućnost izbora.

Nekad smo se borile za pravo na rad, došlo je vrijeme da se počnemo boriti za pravo da ostanemo kod kuće.

Vjerojatno griješim, osuđujem sve one koji su nam željeli samo najbolje. Zašto bi žena bila podčinjena i “služila”, bez izlaza, bez sredstava, bez ičega osim vlastitog kućanstva i obitelji? Apsolutno.

Znate li šta je najtužnije? Nije u pitanju neravnopravnost: muškarci i žene jednako su podčinjeni kapitalističko-konzumerističkom sustavu. Odluka tko će i hoće li ostati kod kuće nije samo moja, niti samo moga supruga. Ta odluka uvijek će biti zajednička, jer radni status jednog u velikoj mjeri utječe na radni status drugoga. Što bi se dogodilo da ja odlučim biti domaćica? Suprug bi morao raditi dvostruko više da bi nas prehranio, pa bi samim tim bio osuđen da svoju djecu gotovo uopće ne viđa, a slobodno vrijeme mogao bi ‘okačiti mačku o rep’.

Ista je situacija i s njegove strane: ako njegova odluka bude da sređuje kuću, kuha i čuva djecu, ja nemam drugog izbora negoli zarađivati za oboje.

Dok sam bila na porodiljnom, puno sam putovala jer sam imala sreću da mi traje godinu dana. Reakcije ljudi s kojima sam razgovarala uvijek su bile zanimljive: nekad ugodno iznenađenje, nekad ljubomora, rijetko neodobravanje. Jednom prilikom jedna starija gospođa, doktorica znanosti, postavila mi je  sljedeće pitanje:

Kad toliko dugo ne radiš, nego samo sjediš s djecom kod kuće, zar se ne osjećaš kao da intelektualno stagniraš ili čak nazaduješ?

Kasnije sam pitala supruga ima li ta gospođa djece? Ne, nema. Nisam ni mislila da ima. Svatko tko je iskusio “samo sjedenje kod kuće s djecom”, zna koliko SE pažnje i koncentracije svakodnevno, neprestano mora posvetiti tom neprekidnom poslu. Svatko tko je to iskusio, zna koliko se novih stvari nauči svakog trenutka.

A tko je probao i jedno i drugo, zna da je lakše raditi nego biti roditelj.

mama sa bebom

Eto, na to sam vam se željela požaliti danas.

Ima li još “wannabe” domaćica koje se osjećaju kao ja?

P.S. Ako ste očekivale tekst o utjecaju poslovnog života na intimno zdravlje, budite uz nas – to stiže sljedeći put!

Pozdrav, Lana

Prijavite se na naš newsletter