Arhive oznaka: kajanje

Kajanje je gubljenje vremena

Kajanje. To je gubljenje vremena.
Agatha Christie

Ne počinjem slučajno ovaj tekst mudrom izjavom poznate književnice. Da, priznajem. Kajem se zbog mnogih stvari, a više zbog riječi koje sam izgovorila nego zbog onoga što sam učinila. Ali što sada? Evo u ovom trenutku, što imam od toga? Vratit ću se poslije na ovo pitanje i pokušat ću vam odgovoriti.

Najčešće se kajem zbog onoga što nisam rekla, a mogla sam. I dok se mučim i razmišljam: “Eh, zašto ovo nisam, a zašto ono…?“, negdje u dubini (velikog) mozga javlja mi se podsvijest koja me podsjeća na bakine riječi: “Prešutjeti zlata vrijedi.

Muče li i vas misli nakon događaja u kojima ste postupili pogrešno? Kad na radiju čujem stihove grupe Leb i Sol: “Pravih se reči uvek kasno setim, odgovor znam kad ostanem sam …“, svaki put pomislim kako je Vlatko u pravu. Nisam osoba koja u trenucima stresnih situacija, ne daj Bože svađa, rasprava ili tome slično, koristi mozak 100 posto. Onih oko 30 posto mozga se ugasilo i ne sudjeluje, jednostavno ne želi surađivati. A ostali postotak mukotrpno se trudi smisliti i izgovoriti prave riječi. I to se nikad ne dogodi. A što onda slijedi? Kajanje.

To glupo kajanje. Gubljenje vremena, što bi rekla gospođa Christie. Prema starim knjigama za tumačenje snova, kajanje u snu smatra se pročišćavanjem nečiste savjesti. Prema slobodnoj procjeni,  podijelila sam kajanje na četiri vrste. Prva dva mjesta zauzima kajanje zbog nečega što nismo ili jesmo rekli, tj. moj slučaj. A zasluženo treće i četvrto mjesto zauzima kajanje zbog nečega što nismo ili jesmo uradili.

Iskreno, mislim da više peče savjest kad se kajemo za neučinjeno i neizgovoreno. Što bi moja kolegica rekla: “Eh da mi je ova pamet prije deset godina!” Nažalost, vrijeme prolazi. Meni se čini u posljednjih nekoliko tjedana sve brže i brže. Pa evo – već smo na kraju godine. Vrijeme prolazi i mi ga ne možemo zaustaviti. Ne možemo se vratiti unatrag, popraviti stvar, izabrati bolje riječi i postupke u prošlosti. Dok se dobro pokajem, pa onda smislim što je pametno reći i što promijeniti, prođe brzi vlak. Iz kajanja možemo samo naučiti, analizirajući svoje i tuđe pogrešaka, kako bismo pametnije i razumnije postupili sljedeći put. Preostaje nam na kraju shvatiti da nemamo ništa od toga i da ne vrijedi “plakati nad prolivenim mlijekom” i gubiti vrijeme. Sve je već prošlo i ne može se natrag.
Jedina prednost kajanja je prilika da naučimo.

Podijelit ću s vama iskustvo i zapažanje koje ima veze s kajanjem. U svom okruženju primijetila sam da se djevojke, iz nesigurnosti i straha o lošem mišljenju o njima, ustručavaju napraviti prvi korak i pozvati dečka vani. Ne znam što se događa s muškim rodom (možda to istražim do sljedećeg posta), ali situacija postaje kritična. Evo ovako stoje stvari. Gledate se danima, sviđa ti se, ti se njemu sviđaš i sad samo ostaje da jedno drugom date do znanja što osjećate. Ali, niste se pomaknuli s prve točke. Slijede pitanja: Trebam li mu prva pisati, trebam li ga prva pozvati, i tome slično. Moj odgovor na ovakvu situaciju je uvijek – DA! Nećete se pokajati! Ako ga pozovete, super! Izaći ćete i bit će vam lijepo. Ako vas momak odbije, još bolje! Znate konačno na čemu ste i možete dalje. I tako ćete spriječiti kajanja zbog nečega što niste rekli i učinili.

Na kraju bih podijelila s vama još jednu zanimljivu vrstu kajanja. Dakle, prema Sokratu, brak je nešto zbog čega se čovjek uvijek kaje, bilo da ga sklopi ili ne sklopi. 

Pozdrav i do sljedećeg posta! Nećete se pokajati!