Arhive oznaka: feminizam

Želim biti domaćica!

U posljednje vrijeme čitam puno tekstova o rivalitetu između žena koje rade i onih koje ostaju doma, bilo da se brinu o djeci ili jednostavno o kućanstvu. Ne znam otkud sada toliko priča o tome… Valjda smo došle u neke godine u kojima se odlučuje o važnijim stvarima, a ne samo o tome “gdje ćemo na piće večeras”. Neki od tih tekstova prilično su me potresli, iako se nisam našla ni u jednoj od te dvije grupe. Ili sam se možda našla u obje (s obzirom na to da već mjesecima radim, ali od kuće).

Jedno je jasno:

U feminističkoj borbi za jednaka prava negdje smo pogrešno skrenule.

Zašto ovo pišem?

Zato što ne znam kako drukčije doprijeti do ljudi.

U današnjem društvu, ovakvom kakvo jest, odluka o tome da budem domaćica i majka nije prihvatljiva. Ta odluka nije na meni. Drugi su za mene odlučili – da bih bila suvremena žena, moram raditi i ravnopravno sa suprugom zarađivati za izdržavanje obitelji. Drugi su za mene odlučili da ću se osjećati loše i neravnopravno u braku kojem ne pridonosim financijski. Drugi su za mene odlučili i da je za život tročlane obitelji jedna solidna plaća nedovoljna. Zato što nam trebaju brzi internet, telefoni, kompjutori, putovanja, zato što trebamo grijati ogroman stan i ne možemo stanovati u sobičku. Zato što su plaće narasle, ali još su više porasli troškovi modernoga komfornog života. I zato što je, za razliku od nekih prethodnih generacija, stambeno pitanje nešto o čemu, sada u tridesetim, možemo samo razgovarati.

Zašto biti domaćica?

Možda mali broj ljudi shvaća zašto bi netko to želio. Vjerujem da svatko tko se na to odlučio zna zašto. Zato što je domaćica stalni posao s punim radnim vremenom (od oko 14 sati dnevno) koji netko mora raditi. Nije rijetka pojava da bračni parovi koji su zaposleni unajmljuju kućnu pomoćnicu, kako bi kuću održavala pristojnom. Oni koji to ne rade, velika je šansa da umjesto ugodnih i opuštajućih vikenda imaju radne akcije, pa na “ho-ruk” pokušavaju izgurati ono što bi netko radio cijeli tjedan.

Kuhanje

Zato što volim kuhati, ali ženi danas više nije mjesto u kuhinji. Što češće kuham, suprugu je sve neugodnije jer “ne pomaže”, a meni je puno srce svaki put kad pohvali moj novi kulinarski eksperiment!

Zato što bih radije čuvala djecu kod kuće negoli zarađivala da bih ih slala u vrtić. Vrijeme koje nije posvećeno mojim mališanima, bačeno je. Nikad se neće vratiti. Oni će narasti, netko drugi će ih odgojiti – mnogi drugi zapravo: bake, tete, odgojiteljice, prijatelji – a moj će udio u njihovu životu biti značajan, ali toliko mali… nerazmjerno mali u odnosu ljubav koju prema njima osjećam.

Zašto mislim da je feminizam skrenuo s puta?

Zato što se, kad se priča o feminizmu, često ispušta iz vida da borba za jednaka prava znači borbu za mogućnost izbora.

Nekad smo se borile za pravo na rad, došlo je vrijeme da se počnemo boriti za pravo da ostanemo kod kuće.

Vjerojatno griješim, osuđujem sve one koji su nam željeli samo najbolje. Zašto bi žena bila podčinjena i “služila”, bez izlaza, bez sredstava, bez ičega osim vlastitog kućanstva i obitelji? Apsolutno.

Znate li šta je najtužnije? Nije u pitanju neravnopravnost: muškarci i žene jednako su podčinjeni kapitalističko-konzumerističkom sustavu. Odluka tko će i hoće li ostati kod kuće nije samo moja, niti samo moga supruga. Ta odluka uvijek će biti zajednička, jer radni status jednog u velikoj mjeri utječe na radni status drugoga. Što bi se dogodilo da ja odlučim biti domaćica? Suprug bi morao raditi dvostruko više da bi nas prehranio, pa bi samim tim bio osuđen da svoju djecu gotovo uopće ne viđa, a slobodno vrijeme mogao bi ‘okačiti mačku o rep’.

Ista je situacija i s njegove strane: ako njegova odluka bude da sređuje kuću, kuha i čuva djecu, ja nemam drugog izbora negoli zarađivati za oboje.

Dok sam bila na porodiljnom, puno sam putovala jer sam imala sreću da mi traje godinu dana. Reakcije ljudi s kojima sam razgovarala uvijek su bile zanimljive: nekad ugodno iznenađenje, nekad ljubomora, rijetko neodobravanje. Jednom prilikom jedna starija gospođa, doktorica znanosti, postavila mi je  sljedeće pitanje:

Kad toliko dugo ne radiš, nego samo sjediš s djecom kod kuće, zar se ne osjećaš kao da intelektualno stagniraš ili čak nazaduješ?

Kasnije sam pitala supruga ima li ta gospođa djece? Ne, nema. Nisam ni mislila da ima. Svatko tko je iskusio “samo sjedenje kod kuće s djecom”, zna koliko SE pažnje i koncentracije svakodnevno, neprestano mora posvetiti tom neprekidnom poslu. Svatko tko je to iskusio, zna koliko se novih stvari nauči svakog trenutka.

A tko je probao i jedno i drugo, zna da je lakše raditi nego biti roditelj.

mama sa bebom

Eto, na to sam vam se željela požaliti danas.

Ima li još “wannabe” domaćica koje se osjećaju kao ja?

P.S. Ako ste očekivale tekst o utjecaju poslovnog života na intimno zdravlje, budite uz nas – to stiže sljedeći put!

Pozdrav, Lana

Prijavite se na naš newsletter

Odbjegle maternice i vagine koje grizu – najluđe zablude o ženskom tijelu

Ako vam ikad padne na pamet da istražujete povijest medicine i prirodnih znanosti, naići ćete na urnebesna vjerovanja koja su tadašnji znanstvenici propagirali u narodu. Možda se ne biste trebali podsmjehivati zabludama iz prošlosti – tko zna, vjerojatno će iduće generacije za sto godina misliti isto o nama i ismijavati nas zbog naše naivnosti. Ipak, ne mogu odoljeti a da vam ne predstavim najotkačenije zablude koje su vladale u mnogim društvima, i to od Antičke Grčke prije više od 2000 godina, pa sve do Saudijske Arabije otprije nekoliko godina.

Bapska vjerovanja o trudnicama

Ono što je možda još zanimljivije od ovih vjerovanja, jest kako su nastala. Kako je narod u to vrijeme povezao, primjerice, žgaravicu s tim da će beba imati puno kose. Ili da se trudnice ne smiju sunčati jer će toplina plodnu vodu pretvoriti u juhu. Ili da će na djetetovom tijelu ostati biljeg ako trudnica nešto ukrade. U svakom slučaju, danas nam ostaje nagađati kako su se ova vjerovanja razvila.

Trudnica

Možda će vam se činiti da su ove bapske priče odavno premoštene, ali u manje urbanim krajevima, još uvijek možete naići na savjete tipa:

– Ako vam se jede janjetina, znači da je beba muško.

– Ako se tamna linija na trbuhu (linea negra) trudnici prostire do pupka, nosi žensko dijete; ako linija prelazi pupak, rodit će se dječak.

– Trudnice koje nose djevojčice imaju mučninu i povraćaju, a mame dječaka pošteđene su tih simptoma.

– Ne smijete sjediti prekriženih nogu tijekom trudnoće jer to usporava bebin rast, a može se dogoditi i da se pupčana vrpca omota oko vrata.

– Nakon poroda, a dok beba ne napuni 40 dana, mama se ne smije kupati niti prati kosu.

Ta opasna menstruacija

Ova vjerovanja najvjerojatnije su nastala iz potrebe tadašnjih liječnika koji su bili gotovo 100 posto muškog spola da objasne određene pojave, ali su imali teškoća s razumijevanjem ženskog tijela. Naravno, kad nešto ne razumijemo, onda nam to djeluje dovoljno misteriozno da počinjemo stvarati teorije kako bismo objasnili neobjašnjivo – i tu nastaje cijeli problem. Postojale su dvije glavne struje među znanstvenicima kad je menstruacija posrijedi. Prva, predvođena grčkim liječnikom Galenom, vjerovala je da menstrualna krv sadrži blagotvorne sastojke do te mjere da su širili učenje kako se nakon poroda krv pretvara u mlijeko kako bi majka prehranila novorođenče.

S druge strane, veći broj znanstvenika vjerovao je da je menstruacija “sotonska rabota” i da je zapravo riječ o pokvarenoj krvi koja čak može dovesti do kvarenja hrane. Zato su se žene tijekom menstruacije morale držati podalje od kuhanja, religioznih rituala i drugih svakodnevnih obveza kako ne bi dovele do kontaminacije (možda odatle potječe naša zamisao poštede tijekom sati tjelesnog odgoja?!).

Djevojcica

Dojke kao oklop

U 14. stoljeću francuski kralj naložio je dvorskom liječniku da otkrije misterij ženskih grudi. Gospodin De Mondeville zdušno je prionuo poslu i došao do tri fascinantna zaključka:

  1. Grudi služe da bi muškarci bolje primijetili žene.
  2. Grudi služe da bi održavale toplinu srca, ali i da bi pružale zaštitu prsnom košu od udaraca.
  3. Bujne grudi jačaju abdomen žene.

Djevice umjesto eliksira mladosti

Potraga za tajnom mladosti stara je koliko i čovječanstvo, ali za ovaj koncept sam prvi put čula istražujući materijale za ovaj članak. Ideja je bila da se u mladim djevicama zapravo krije eliksir mladosti i spavanjem pored njih u istom krevetu, stariji muškarci mogu se pomladiti. Srećom, obred nije podrazumijevao seksualni odnos, ali je i sam po sebi prilično bizaran.

Žene ne bi trebale voziti automobile da ne bi oštetile jajnike

Istaknuti stručnjak iz Saudijske Arabije objavio je studiju prema kojoj žene koje voze često završe s dislociranom zdjelicom i oštećenjima jajnika, što dovodi do toga da imaju teškoća sa začećem. Ispostavilo se da je studija bila izmišljena u pokušaju da se obmani javnost i ne postoje nikakvi znanstveni podaci koji bi potkrijepili tu tvrdnju. Vjerovali ili ne, ali ova lažna studija objavljenja je 2013. godine. Da, u 21. stoljeću.

Histerija kao tipično ženska dijagnoza

Isti onaj Galen koji je vjerovao u blagotvornost menstrualne krvi, tvrdio je i da „ženska sjemena tekućina“ postaje otrovna ako se ne izbaci seksualnim odnosom. Posljedica je bila histerija, a obuhvaćala je širok spektar simptoma, počevši od nervoze, nesanice, iritabilnosti, erotskih fantazija, vlažnosti u intimnom području i osjećaja pritiska u zdjelici. Zapravo već u 13. stoljeću liječnici su se dosjetili rješenja za seksualnu frustriranost nezadovoljenih žena, pa su im ponudili terapiju pretečama današnjih seksualnih igračaka, a kasnije su se počele koristiti masaže intimne regije biljnim uljem koje bi “naglo dovele do olakšanja i prestanka simptoma” (danas poznatije kao orgazam).

Zalutale materice

Kao što sam već spomenula, lako nam je izmišljati nevjerojatne priče o stvarima koje ne poznajemo. Tako su antički liječnici pokušavali objasniti anatomiju ženskog tijela tako što su brojne ženske muke pripisivali lutajućim matericama koje bi putovale kroz tijelo i stacionirale se na različitim pozicijama, izazivajući simptome tipa vertiga, bolova u koljenu i nesanice. Terapija? Uplašiti maternicu glasnim zvukovima ili neugodnim mirisima tako da sama poželi vratiti se na svoje mjesto.

Pazite se vagina koje grizu

Od starog Rima do afričkih plemena, ovaj mit spominje se u različitim kulturama. Priča počinje cijelim setom zubi smještenih u vagini koji čekaju nekog nesretnika kako bi ga kastrirali. Objašnjenje najvjerojatnije leži u benignim kalcificiranim tumorima koji su nalikovali na zube, što je bilo dovoljno da potakne nečiju razuzdanu maštu i stvori ovo urnebesno vjerovanje.

Moj omiljeni – razmišljanje nije dobro za žene

DosadaNaposljetku stižemo i do ovog, meni omiljenog mita, koji je toliko nebulozan da može samo biti simpatičan. Ideja koja je prethodila nastanka ovog vjerovanja jest da se podrže napori velikih sveučilišta da školuju pretežno dječake. Tako je 1873. godine profesor s Harvarda, dr. Edward Clarke, izjavio da se žene trebaju posvetiti obitelji i odustati od školovanja radi opstanka čovječanstva. On je tvrdio da mentalni napor može dovesti do atrofije jajnika i maternice, pa na kraju i do steriliteta, ali i do psiholoških poremećaja i smrti. Tko bi rekao da učenje može biti tako opasno?!

Žene nikako ne bi trebale učiti dulje od četiri sata dnevno, a tijekom menstrualnog ciklusa ne bi trebale uopće prilaziti knjizi, tvrdio je ovaj profesor. Inferiorne u odnosu na muški spol, žene se ne bi trebale zamarati učenjem jer riskiraju oštećenje mozga. Srećom, njegova teorija vrlo je brzo bačena u blato i danas ostaje samo kao artefakt prošlih vremena i vjerovanja koja su obilježila razvoj naše civilizacije.

Prijavite se na naš newsletter

Džentlmeni – vrsta u izumiranju

Prošli tjedan trebao sam provesti dva sata brojeći od jedan do osam u ritmu latino glazbe. Drugim riječima, trebao sam ići na salsu. Na moju veliku sreću, planovi su se poremetili, tako da nikad neću morati strahovati da će jednog dana u društvu priča početi s: “Sjećaš se onda kad ti se cijeli klub smijao zbog načina na koji plešeš salsu?“. Ono što ipak nije dobro jest činjenica da ću jednoga dana ipak morati objasniti zašto nisam gazio po prstima, a to bi me dovelo do priče o tome kako sam kao desetogodišnjak išao u plesnu školu.

Tada mi je to djelovalo kao najstrašnija stvar na svijetu. Ikada. Strašnije i od gledanja „Kralja lavova“ drugi put. Ali danas, petnaest godina poslije, sve mi to djeluje više nego nužno.

Polazak u plesnu školu bio je mamina ideja. Blizu je, pedesetak metara od kuće, a termin se nije poklapao s treningom. Svakako, neće ti škoditi. To su bili argumenti za, a argumenti protiv bili su svi koje poznajem, a koji piške stojeći. Ne znam kako sam uspio nadvladati balkanski gen u tom trenutku, ali sam krenuo u plesnu školu. I bio prilično redovit. Čak sam na parketu sportskog centra s polaznicima plesao, čini mi se, ča-ča-ča uoči početka natjecanja.

Vrlo brzo shvatio sam da se ne želim natjecati niti nositi košulju koja je u isto vrijeme disko kugla, a jednostavno nisam ni bio dovoljno dobar. I zašto me mama uopće poslala tamo?! Iz istog razloga zbog kojeg mi nikad nije glačala stvari dva puta.

Da bih bio kompletan muškarac.

Ne šalim se. Stvarno je cijeli život radila na tome da budem obrazovan, samostalan, lijepo odgojen i sposoban. Iz ove pozicije, dok kucam tekst na laptopu kupljenom vlastitim novcem, u stanu koji sam plaćam, u stanci od učenja za fakultet za koji školarinu plaćamo zajedno, samo nekoliko sati nakon što sam od kolegice s fakulteta na kavi čuo: “Ti si totalno boyfriend materijal. Svadbeni materijal”, čini se da je uspjela.

Ili ipak nije?

Vidite, danas mi se po tko zna koji put dogodilo da dopustim djevojci u društvu da sama sebi zapali cigaretu, a to je prema knjizi na čijim koricama piše Bonton, posve pogrešno. Pogrešno je reći čak i da moja majka nije uspjela, jer mi sasvim sigurno nitko ne bi izvukao uši da sam je pročitao. Dakle, pogreška je samo moja. U dvadeset pet godina, pa i u osamnaest, svaki ne-napredak je vlastita pogreška. Ispričavam se, ali netko tko je sposoban napraviti dijete i na vlastitu se odgovornost prijaviti u reality, ne može kriviti nekoga drugog.

Sam si kriv.

Svjestan svog propusta, počeo sam objašnjavati kako ja, eto, već šest mjeseci razmišljam o tome da trebam kupiti upaljač (iako ne pušim) koji bi koristio kako bih djevojkama upalio cigaretu. Nakon što sam kao zapeta puška pričekao sljedeću cigaretu i oteo joj upaljač iz ruke, popili smo piće do kraja, a ja sam ustao i nisam joj pridržao jaknu dok ju je navlačila.

Iznerviran tom činjenicom, počeo sam razmišljati o tome kako ću prvom prilikom kupiti Bonton i naučiti napamet sve, pa sam joj zaboravio otvoriti vrata. A onda sam shvatio da sam imao priliku kupiti pravilnik lijepog ponašanja tri dana prije, ali mi je nekako bilo važnije čitati gdje i kako su Saveznici i sile Osovine vodili bitke u Drugom svjetskom ratu.

Džentlmen na internetuPa dobro, spasit će me internet, kao i obično, pomislio sam, ali nije. Ne znam ni zašto sam posegnuo za novom tehnologijom kad je internet mjesto gdje se na sve pazi osim na lijepo ponašanje i na kojem, kad ukucaš džentlemen, dobiješ ime najnovijeg kluba u gradu.

Ali znam što je dugotrajna memorija. To je ono kad dobro spremiš ispit, što se rijetko dogodi, i onda imaš osjećaj da ti je glava prazna i da iz nje ne možeš iščupati ništa osim kose, a onda informacije poslije jedne prave riječi ili asocijacije krenu navirati, no ne znaš odakle to uopće dolazi.

I bilo je upravo tako, pa sam se, uz to da djevojci treba zapaliti cigaretu i reći joj hvala, pridržavanja kaputa i otvaranja vrata, sjetio još i da u trenutku kad  se djevojka diže od stola muškarci trebaju ustati, ali i nekih koje su posve obične, kao što je pomicanje stolca i ljubljenje ruke.

Kao što vidite, to nije ništa spektakularno, ali pridržava li se ijedan muškarac  danas toga? Mislim da je ovo retoričko pitanje. Dakle, problem je u nama. Mi znamo što trebamo raditi, ali ipak ne pomišljamo na to. Ali, pazite sad, nismo jedini. Ni žene se ne znaju nositi s tim.

Usudit ću se čak reći da žene svakoga tko je džentlmen u današnje vrijeme i pažljiv prema njima etiketiraju kao nekoga tko ih samo hoće iskoristiti. Danas žene miješaju ponudu da budu otpraćene kući s pozivom na neobvezan seks, a plaćanje pića s provokacijom. Mislim da je nekim ženama doista neugodno i da se ne znaju ponašati kad preko puta sebe vide nekoga tko im je otvorio vrata. Ovo čak mogu i dokazati.

Jednom prilikom, ima tome možda i dvije godine, otvorio sam vrata djevojci na ulazu u knjižnicu. Najprije sam pomislio da je to jedan od onih trenutaka kad  idete jedno prema drugome cestom i počnete flertovati da biste se na kraju sudarili, pa me ona pušta da prođem, a onda sam shvatio da ona ne želi proći. Njezino objašnjenje bilo je kako nije potrebno da joj netko pridržava vrata. Moje objašnjenje bilo je da je to potrebno meni.

Nikad više nakon toga nisam vidio tu djevojku, ali se nadam da je sljedeći put kad joj je netko otvarao vrata odgovorila blagim osmijehom. To je ono što žena treba učiniti. Prihvatiti pohvalu. Ja tako shvaćam galantnost. Kao respektiranje žena. A ne da žena odbaci takve geste pod parolom lažnog feminizma. Dakle, suština je tu. Izbor je ovaj put na vama.

Meni ostaje samo da sutra ujutro kupim upaljač.

Prijavite se na naš newsletter

Bu! Ne plašim te se, uspješna ženo, ali spusti klamericu

Već neko vrijeme muči me fotografija koja se s vremena na vrijeme pojavi na društvenim mrežama. Na njoj se na jednoj polovici nalaze žena bez kose, koja se bori s rakom i jednom rukom vuče za sobom dijete, a u drugoj nosi sve što je kupila u trgovini. Na drugoj je slici muškarac koji se bori s prehladom i leži u krevetu. Naravno, njezino lice preplavljeno je osmijehom, a njegovo je izmučeno, oči su mu upale i tužne, gotovo plače od muke.

Ja već tri mjeseca prehlađen idem na posao, a onda se vratim u stan i spremam ozbiljan ispit na ozbiljnom fakultetu. Zato mi je ta slika duboko uvredljiva. Mislim da malo vrijeđa muški rod. Znate, postoje ljudi koji su prošli strahote istočnog fronta, a moj pradjed je u II svjetskom ratu tri puta bio ranjavan.

Ratna retorika gotovo nikad ne donosi ništa dobro, pa tako nije ni ovaj put, u raspravi s kolegicama na poslu. Sve što sam imao na umu bilo je da ih prekinem, pa sam zato rekao da je Flora Sandes jedna od rijetkih žena koja je prošla cijeli Prvi svjetski rat, pa samim tim i izuzetak koji potvrđuje pravilo. Time sam samo pogoršao situaciju, a one su nastavile sipati argumente, sve više bjesneći, tako da smo došli i do toga da nijedan muškarac ne bi mogao podnijeti porođajnu bol.

Naravno. Puno je teže roditi dijete nego na minus 50 ići kroz snijeg od jednog metra s metkom u nozi dok ledeni vjetar šiba iz smjera Sibira. A posve sigurno je porođajna bol jača od boli koju muškarac osjeća kad ima kamence u bubregu, i to za dva stupnja. Koliko sam shvatio, porođajna bol na skali od jedan do deset ima vrijednost 12.

Uspio sam ih smiriti tek kad sam rekao da im za to nitko drugi nije kriv doli priroda, a da su za sve ostalo žene same krive. Toliko da je jedna od njih zamahnula.

Jeste li nekad izbjegli šaku svjetskog prvaka u boksu? Ja jesam. Ruku na srce, to je bila klamerica, ali vrlo je teško sagnuti se velikom brzinom kad ona leti s udaljenosti od jednog metra. Toliko su bile bijesne.

A istina je.

To jest, nesretni sklop društvenih okolnosti koje su se zbivale tisućama godina unatrag, prirodnog zakona jačega i povijesnih događanja koja su dovela do toga da su muškarci danas u povlaštenom položaju i da ne moraju spremati ručak nakon što se vrate s posla, uraditi domaći s djecom i izglačati košulje.

Mislim da je vrijeme prekinuti s generalizacijama, jer se već nalazim na oštrici i postoji mogućnost da kažem nešto što će stvarno razljutiti žene. Generalizacije ti daju mogućnost da pogriješiš. A nije baš zahvalno pisati u tuđe ime.

Pa ću vam zato opisati svoj dan.

Upravo sam prije sjedanja za tipkovnicu oprao posuđe i uključio perilicu rublja. A poslije ću raširiti rublje, a onda ga i izglačati. Naravno da ću nekad uključiti perilicu na pogrešan program i zeznuti majicu, ali to je zato što muškarci ne čitaju upute za uporabu, samim tim ni etikete na majicama. Čak sam pripremio tjesteninu s tunjevinom i maslinama.

Sve u svemu, spreman sam da mi se muž vrati doma. Nije bilo teško, ni najmanje. Čak bih našao vremena za igru s djetetom i pisanje zadaće s njim, s obzirom na to da sam većinu vremena zapravo proveo čitajući.

Pa što je onda problem?! Evo, sposobni smo. Čak sam uspio odraditi nekoliko stvari u isto vrijeme, kao i žene – skuhao tjesteninu, oprao posuđe od kave i čaja, ponovio imena nekih lijekova za terapiju epilepsije.

Koliko sam shvatio, to sve postane dosadno poslije nekoliko dana, pa se onda žena poželi zaposliti, a kad ode na posao, nažalost, u većini situacija čeka je sve kod kuće u kaosu koji ona, po ustaljenom redoslijedu, treba srediti.

Problem postaje još veći kad netko kome su preci kroz splet povijesnih okolnosti, zakon jačega i društvena događanja u posljednje dvije tisuće godina omogućili da, ako se rodi kao muško, podrazumijeva da žena treba uraditi sve to. I tu žene jesu u pravu.

Davno je prošlo vrijeme kad je sve bilo na ženi, jer su danas u kući potrebne dvije plaće i sposoban muž, a prije svega dobar brak da bi sve funkcioniralo. I tu se posve slažem s njima i njihovim bijesom. U stanju sam čak i oprostiti klamericu, jer znam da kolegica poslije posla dođe kući i završi sve ono što sam ja završavao jutros od osam do pet popodne.

Ona je stvarno sposobna žena, jer iza nje stoji i posao, i čista kuća, i dobar brak, i dijete, i može s punim pravom gađati sve koji joj bilo što kažu i većim predmetom od klamarice.

A znate tko nije u pravu?! Gomila žena koje na internetu objavljuju sadržaj u kojem kažu da imaju veće testise od muškaraca, a zapravo nisu sposobne izboriti se ni sa zaprškom, a kamoli s djetetom, kreditom, poslom od osam sati dnevno i mužem koji je kao još jedno dijete.

Baš kod jedne takve sam i vidio sliku koja me natjerala da počnem pisati sve ovo da bih im dokazao kako samo izuzetne žene imaju pravo to objaviti i napisati. Izuzetne jer je u današnjim okolnostima i po mojim standardima uspješna žena ona koja ima sve. Obitelj. Karijeru. Prijatelje.

To su doista teški kriteriji. Žene sa svojim sposobnostima za multitasking imaju šansu za to. I još nešto. Rođeni su natjecatelji. Da nije tako, ne bi nikad stigle ovdje gdje su danas. Mislim da to muškarce najviše i plaši, taj osjećaj da bi jednoga dana, ne znaju točno kada, mogli izgubiti to mjesto gdje su danas jer je sve više uspješnih žena. Jer negdje duboko u sebi znaju da uopće nije lako biti žena. Iako mnogi od njih to ne žele priznati.

Ja nemam problema s tim, ali imam jednu drugu vrstu straha. Bojim se da ne završim uz neku koja nije takva.

Prijavite se na naš newsletter

Kad proključa, 5 minuta lagano čitajte

Juha iz vrećice? Jednostavnije ne može. Nema googlanja. Nema mirisa zaprške. Ne postoji mogućnost da ćeš zaboraviti ostaviti grah preko noći u vodi i da sutra jedeš kamenje s koljenicom.

Svatko tko zna brojati do pet, ima obje ruke i može dohvatiti lonac trebao bi biti sposoban napraviti najbolji lijek protiv mamurluka, ako već u kući nema pivo za dan poslije.

Ne treba rasjeći pile, ljuštiti i rezati povrće niti skinuti kartonsku kutiju s rezancima s police. Ne treba ni kuhati pile s povrćem u vodi. Ni skidati pjenu od mesa. Niti ubaciti rezance da zakuhaju. Drugim riječima, ne morate biti moja baka. Treba samo spremiti nešto što zna i moja trinaestogodišnja sestra. Ona može dohvati lonac već nekoliko godina.

U slučaju da ste jedna od onih endemskih djevojaka čije je stanište Instagram, a omiljena aktivnost sheranje slikeona vozi skupocjeni auto, a on rukom dodiruje njezinu nogu; Inkwell na 8 megapiksela“, samo nemojte ništa reći. Zato što će vam jedna od rečenica posve sigurno biti: “Ne znam skuhati ni juhu iz vrećice“. A nemate jedanaest godina.

Vjerujte mi, neće vam pomoći umiljati osmijeh ni puno treptanja. Mi muškarci pomislit ćemo kako je bolje da što prije naučimo sami glačati košulje, a djevojke koje znaju skuhati juhu iz vrećice će coktati u sebi i pitati se imate li imalo samopoštovanja.

Znam, ta rečenica trebala bi zvuči: “Ja sam urbana djevojka i kuhanje je za mene nevažna kategorija“. Ali nije tako. Istina je sljedeća.

Ne znam skuhati juhu iz vrećice“, to je kao da danima nosite bijelu košulju na čijoj se kragni vide tragovi pudera. Rijetko viđamo takve djevojke, ali svaki je put osjećaj odvratnosti isti. Možda je odvratnost previše teška riječ. Evo, reći ću tuga.

Ako niste gledali film „Sunset Blvd.“ u kojem glavna glumica živi u iluziji i na samom kraju pred policijom snima svoju posljednju scenu, nećete znati o kakvoj tuzi govorim. To je možda više sažaljenje nego tuga. “Ne znam skuhati juhu iz vrećice” zahtijeva ovakvu reakciju: “Oprosti joj, Bože, ne zna što radi“.

Sva mizerija ovog svijeta je sadržana u toj rečenici i vjerujte mi da nema tog koketiranja i te kratke suknje koji mogu pokriti takvu izjavu. Kad malo bolje razmislim, uz tu tvrdnju obično ide suknja koja ne može pokriti ama baš ništa, ali shvatili ste što hoću reći, tako da je ova rečenica samo zabavnog karaktera.

Ono što mene najviše zabavlja u cijeloj priči jest to što takve djevojke, a upoznao sam ih nekoliko u životu, obično imaju vrlo visoke kriterije pri odabiru muškaraca. On mora biti kavalir i otvarati vrata, ali i znati lupiti šakom o stol. Mora se znati potući, ali nikad ne jesti prstima. Mora znati zamijeniti upravljač automobila i sam unijeti svih deset tona ugljena.

Zamislite samo koliko je to smiješno. Ne znaš izbrojati do pet, a želiš ultimativnog muškarca. Ako se karma pita, dobit ćeš nekoga tko ne zna zamijeniti žarulju.

Recimo da griješim i da je ta rečenica samo puko hvalisanje kojim treba postići neki uzvišeni cilj koji nama običnim smrtnicima nije jasan. I da ja ništa ne razumijem. Jedno ostaje nejasno: Kome se time hvališ? I prijateljica će ti klimnuti glavom i nasmijati se podjednako zvonko, a onda sebi napraviti juhu iz vrećice kad se vrati iz grada pijana od lošeg vina.

Postoji tu još jedna stvar. Feminizam. Nekako uvijek to bude izraz koji slijedi. Ne znam po kojem zakonu, ali hashtag #womenpower na Instagramu i hvalisanje kako ne znaju ništa u kuhinji je povezano s feminizmom. Mislim da one i ne znaju što je to zapravo.

Feminizam je pokret jakih žena, a ne mrziteljica kuhinje. Feministkinje su od francuske revolucije uspjele ženama izboriti pravo glasa, pravo na kontracepciju, abortus i političku angažiranost. Njihove su sljedbenice danas Emma Watson, Keira Knightley, Beyonce i tako dalje. Pročitajte što imaju za reći, ako meni ne vjerujete. Vjerujem da ćete svugdje naći riječ jednakost, a nigdje nećete pročitati „zli muškarci“.

Siguran sam da one znaju skuhati juhu iz vrećice, ali to nikad nećemo doznati jer zbog vremena koje troše na borbu za prava vas koje sjedite i citirate Bukowskog na Facebooku vjerojatno nemaju vremena za to.

Prijavite se na naš newsletter