Arhive oznaka: domaćica

Želim biti domaćica!

U posljednje vrijeme čitam puno tekstova o rivalitetu između žena koje rade i onih koje ostaju doma, bilo da se brinu o djeci ili jednostavno o kućanstvu. Ne znam otkud sada toliko priča o tome… Valjda smo došle u neke godine u kojima se odlučuje o važnijim stvarima, a ne samo o tome “gdje ćemo na piće večeras”. Neki od tih tekstova prilično su me potresli, iako se nisam našla ni u jednoj od te dvije grupe. Ili sam se možda našla u obje (s obzirom na to da već mjesecima radim, ali od kuće).

Jedno je jasno:

U feminističkoj borbi za jednaka prava negdje smo pogrešno skrenule.

Zašto ovo pišem?

Zato što ne znam kako drukčije doprijeti do ljudi.

U današnjem društvu, ovakvom kakvo jest, odluka o tome da budem domaćica i majka nije prihvatljiva. Ta odluka nije na meni. Drugi su za mene odlučili – da bih bila suvremena žena, moram raditi i ravnopravno sa suprugom zarađivati za izdržavanje obitelji. Drugi su za mene odlučili da ću se osjećati loše i neravnopravno u braku kojem ne pridonosim financijski. Drugi su za mene odlučili i da je za život tročlane obitelji jedna solidna plaća nedovoljna. Zato što nam trebaju brzi internet, telefoni, kompjutori, putovanja, zato što trebamo grijati ogroman stan i ne možemo stanovati u sobičku. Zato što su plaće narasle, ali još su više porasli troškovi modernoga komfornog života. I zato što je, za razliku od nekih prethodnih generacija, stambeno pitanje nešto o čemu, sada u tridesetim, možemo samo razgovarati.

Zašto biti domaćica?

Možda mali broj ljudi shvaća zašto bi netko to želio. Vjerujem da svatko tko se na to odlučio zna zašto. Zato što je domaćica stalni posao s punim radnim vremenom (od oko 14 sati dnevno) koji netko mora raditi. Nije rijetka pojava da bračni parovi koji su zaposleni unajmljuju kućnu pomoćnicu, kako bi kuću održavala pristojnom. Oni koji to ne rade, velika je šansa da umjesto ugodnih i opuštajućih vikenda imaju radne akcije, pa na “ho-ruk” pokušavaju izgurati ono što bi netko radio cijeli tjedan.

Kuhanje

Zato što volim kuhati, ali ženi danas više nije mjesto u kuhinji. Što češće kuham, suprugu je sve neugodnije jer “ne pomaže”, a meni je puno srce svaki put kad pohvali moj novi kulinarski eksperiment!

Zato što bih radije čuvala djecu kod kuće negoli zarađivala da bih ih slala u vrtić. Vrijeme koje nije posvećeno mojim mališanima, bačeno je. Nikad se neće vratiti. Oni će narasti, netko drugi će ih odgojiti – mnogi drugi zapravo: bake, tete, odgojiteljice, prijatelji – a moj će udio u njihovu životu biti značajan, ali toliko mali… nerazmjerno mali u odnosu ljubav koju prema njima osjećam.

Zašto mislim da je feminizam skrenuo s puta?

Zato što se, kad se priča o feminizmu, često ispušta iz vida da borba za jednaka prava znači borbu za mogućnost izbora.

Nekad smo se borile za pravo na rad, došlo je vrijeme da se počnemo boriti za pravo da ostanemo kod kuće.

Vjerojatno griješim, osuđujem sve one koji su nam željeli samo najbolje. Zašto bi žena bila podčinjena i “služila”, bez izlaza, bez sredstava, bez ičega osim vlastitog kućanstva i obitelji? Apsolutno.

Znate li šta je najtužnije? Nije u pitanju neravnopravnost: muškarci i žene jednako su podčinjeni kapitalističko-konzumerističkom sustavu. Odluka tko će i hoće li ostati kod kuće nije samo moja, niti samo moga supruga. Ta odluka uvijek će biti zajednička, jer radni status jednog u velikoj mjeri utječe na radni status drugoga. Što bi se dogodilo da ja odlučim biti domaćica? Suprug bi morao raditi dvostruko više da bi nas prehranio, pa bi samim tim bio osuđen da svoju djecu gotovo uopće ne viđa, a slobodno vrijeme mogao bi ‘okačiti mačku o rep’.

Ista je situacija i s njegove strane: ako njegova odluka bude da sređuje kuću, kuha i čuva djecu, ja nemam drugog izbora negoli zarađivati za oboje.

Dok sam bila na porodiljnom, puno sam putovala jer sam imala sreću da mi traje godinu dana. Reakcije ljudi s kojima sam razgovarala uvijek su bile zanimljive: nekad ugodno iznenađenje, nekad ljubomora, rijetko neodobravanje. Jednom prilikom jedna starija gospođa, doktorica znanosti, postavila mi je  sljedeće pitanje:

Kad toliko dugo ne radiš, nego samo sjediš s djecom kod kuće, zar se ne osjećaš kao da intelektualno stagniraš ili čak nazaduješ?

Kasnije sam pitala supruga ima li ta gospođa djece? Ne, nema. Nisam ni mislila da ima. Svatko tko je iskusio “samo sjedenje kod kuće s djecom”, zna koliko SE pažnje i koncentracije svakodnevno, neprestano mora posvetiti tom neprekidnom poslu. Svatko tko je to iskusio, zna koliko se novih stvari nauči svakog trenutka.

A tko je probao i jedno i drugo, zna da je lakše raditi nego biti roditelj.

mama sa bebom

Eto, na to sam vam se željela požaliti danas.

Ima li još “wannabe” domaćica koje se osjećaju kao ja?

P.S. Ako ste očekivale tekst o utjecaju poslovnog života na intimno zdravlje, budite uz nas – to stiže sljedeći put!

Pozdrav, Lana

Prijavite se na naš newsletter

Budi muško, skuhaj ručak  

Dvije šnicle, pola kilograma krumpira, tri luka, rajčica i krastavci, dvije žlice masti i pola sata kasnije na mom stolu bio je serviran po svim mjerilima odličan ručak. I nutritivno i vizualno. A bogme, bio je i odličnog okusa. Sljedećeg dana odlučio sam ponoviti tu rutinu i na stolu su se našle kobasice i jaja, sa salatom, uz juhu iz vrećice. Dan poslije, sjedim za tipkovnicom i pokušavam shvatiti zašto se žene toliko žale zbog kuhanja.

Istraživanja kažu da u današnje vrijeme, kad su za pristojan život potrebne dvije plaće u kućanstvu, ženama kućni poslovi predstavljaju još jedno radno mjesto, s tim da za taj dio ne dobiva plaća. To je u velikoj mjeri točno. Priprema ručka ipak je ženski posao.

Već vidim kako se mrštite, drage moje, jer čitate ovo poslije osam sati radnog vremena dok razmišljate o tome hoćete li danas skuhati grah za iduća tri dana ili jednostavno okrenuti u tavi neko meso, ali tu vam ja ne mogu pomoći. Niti sam kriv za takav razvoj stvari. Žene su te koje su tražile prava na rad tamo negdje daleko i nekad davno. Tako stvari stoje.

Priznajem, jako je teško paziti da mlađe dijete ne dira utičnicu dok sa starijim radiš domaću zadaću, a sve to dok režeš luk za salatu i vrištiš na muža koji gleda reprizu Manchestera od vikenda. To je, naravno, romantiziran prikaz iz ženske perspektive.

Prava istina je da je pripremanje ručka puno lakše od brisanja prašine i usisavanja. Ne šalim se, nema ništa jednostavnije od ubacivanja povrća i mesa u lonac, još bolje, ekspres lonac i okretanje prekidača na štednjaku. A još kad je dobra predigra. Gledali ste svi Shakirin spot „La tortura“. Naravno, ovo je romantiziran prikaz iz muške perspektive.

Realan prikaz na ovom podneblju ipak je malo drukčiji. Od žene se očekuje da na stol svaki dan iznese ručak. Što ja tu mogu? Mi smo i dalje, i ne vidim da će se to uskoro promijeniti, zemlja seljaka na brdovitom Balkanu.

Odgojen sam tako da poštujem žene, da imam razumijevanja, ali i da znam sam sebi pripremiti jelo. To znači da me ne može impresionirati kad djevojka kaže da ona, eto, ne zna spremiti ni juhu iz vrećice. Dakle, dolazimo do toga da ću jednoga dana vjerojatno znati pripremiti ručak i reći ženi da odmori i gleda omiljenu seriju. Tako je. Nekad ženama treba dati oduška od svakodnevnih obveza. Nekad je jedan dan dovoljan da se odmoriš za cijeli mjesec.

Vidi ti mene papučara! To je upravo ono što ne smije pomisliti nitko od nas muškaraca kad stane uz štednjak. Mislite što hoćete, ali ovo je ispravno razmišljanje za muškarca 21. stoljeća. Davno je prošlo vrijeme udaranja šakom o stol, a ako baš hoćete biti muškarčine, umjesto riječi kompromis – to baš zvuči kao da ste kod bračnog savjetnika – koristite „dogovor kuću gradi“.

Danas kad dođete kući uzmite dvije šnicle i dobro ih istucajte, začinite ih i stavite sa strane. Ogulite pola kilograma krumpira srednje veličine i isijecite ga na četvrtine, posolite, a onda sve to ubacite u vatrostalnu posudu. Izrežite veliku glavicu luka i stavite preko krumpira i mesa, a onda narežite salatu i servirajte uz dobro ohlađeno crno vino. Dobar vam tek.

Istaknuta slika: Cafe de Paris, Cooking Class Jeff Kubina | CC