Arhive oznaka: dijete

Spartanski odgoj

Daskom za glačanje, ili na njoj

Svijet je 480. godine prije Krista i dalje bio ravna ploča na leđima četiriju slonova koji stoje na kornjači, a vojska od 250.000 ljudi približavala se slobodnim ljudima Grčke. Slobodni ljudi Grčke, to bi u ovom slučaju bilo 7000 Atenjana i oko 300 Spartanaca.

Danas, praktički 2500 godina poslije, prvi kojeg se sjetimo kad nam netko spomene bitku kod Termopila je Hiperaktiv. Ili, ako ste djevojka, trbušnjaci Gerarda Butlera. Nije ni čudo što je tako. Tristo  Spartanaca (povijest kaže da su s njima ostali i Tebanci, njih oko 400, ali njih u filmu nema, dakle ne vrijedi) protiv 250.000 Perzijanaca? David protiv Golijata. Liecester City na vrhu tablice Premijer lige. Čuda su moguća.

Povjesničari se slažu oko činjenice da je cijeli mit o 300 Spartanaca bio moguć samo i jedino zbog načina na koji su bili odgajani. Da prvo budu ratnici, pa onda sve ostalo.

Njihov odgoj kretao je od toga da je majka pokušavala najprije napiti svoje dijete. Smatrali su da djeca koja su slabašna ne mogu podnijeti kupanje u vinu i takvu su djecu bacali u provaliju Apofete, koja se nalazila na planini Tajget.

U slučaju da dijete ima dobar cug, majke su ga nosile pred starješine. Starješine su pregledale dijete, a onda bi majke, ako je dijete zdravo, odgajale malog Leonidu do svoje sedme godine, kad bi on odlazio od kuće. Time bi započeo 12-godišnje razdoblje pravoga vojničkog života.

Sedmogodišnji Spartanci odgajani su tako da je na prvome mjestu disciplina. Sve do svoje 20. godine,  kad su postajali vojnici najelitnije vojske na svijetu.

Zaboravite sve priče o vojsci koje svake godine na rođendanu poslije nekoliko čašica više priča isti prijatelj. O disciplini i kako je današnja mladež nema. O gumbima koje su nadređeni kidali ako nisu dobro zašiveni, o ljuštenju krumpira i ribanju zahoda zato što krevet nije bio dobro zategnut. Ovdje govorimo o uvjetima za koje Bear Grylls misli da ne postoje, a mučenje novaka u „Full Metal Jacket” je milovanje po glavi.

Ljudi koji su od države godišnje dobivali samo jedan ogrtač i koji su po cijeli mjesec živjeli samo na medu stvarno su mogli poraziti moćnu Kserksovu vojsku.

Na neki način, i sam se osjećam kao Hiperaktiv. Iako moja majka i dalje ima problema s tim koliko vina mogu popiti. U našoj kući oduvijek je postojao taj neki spartanski sustav.

Vrlo je moguće da neću povući dovoljno dobru paralelu, ali ne znam kako drukčije objasniti da sam u srednjoj školi znao glačati košulju bolje od svih svojih prijateljica, osim činjenicom da je moja majka potomak Leonide i da me odgojila po spartanskim zakonima.

Domaću zadaću ćeš napraviti sam. Ako ne dođeš na vrijeme na ručak, postavit ćeš stol i pospremiti ga sam. Ako te uhvati policija s alkoholom u krvi, platit ćeš kaznu sam, a u idućih šest mjeseci auto ćeš voziti samo ako ga sam kupiš. Imaš ruke. Imaš noge. Izvoli. Snađi se.

Da budem iskren, ljutio sam se. Na dnevnoj bazi. Srećom, otac je bio taj koji je uvijek vodio računa o tome jesu li mi gola leđa i jesam li gladan. On je nekako uvijek više bio Atenjanin. Dok se nisu rastali, bio je idealna protuteža.

Ali o razvodima drugi put. Sada sam tu da do kraja razjasnim zašto je važno da sami znate izglačati košulju, osim činjenice da niste izgužvani.

Bile su mi potrebne godine da shvatim cijelu poentu majčinog: “Je l ‘ti imaš ruke i noge?“. A onda sam otišao studirati i shvatio da je bila više nego u pravu. Došao sam spreman. I kako godine prolaze, sve više shvaćam prednosti takvog odnosa. Nema tu govora o nedostatku nježnosti i pažnje. Upravo suprotno.

Najveći dar koji možete dati svojoj djeci nisu stanovi niti automobili, nego spoznaja da ste se uvijek trudili od njih stvoriti ljude sposobne za život. Upravo zato što obično uspije.

Razlog za to posve je jednostavan. Ovaj svijet oduvijek je bio mjesto u kojem se snađu oni koji se najbolje prilagode svemu što život baca na njih. Tu glavnu ulogu igraju roditelji. Mojima hvala.

Prijavite se na naš newsletter

Bit će miran kao bubica, samo ga posjedni ispred TV-a

Nekoliko sam puta bila u prilici vidjeti kako neke obitelji s malom djecom ili tinejdžerima provode slobodno vrijeme ispred televizora. Koliko sam primijetila, mnogi od njih nisu baš imali zadrške pred djecom i nisu birali što će gledati, pa su na malom ekranu često bile i scene nasilja ili neki dugi prizori, neprikladni za dječju dob. Kad se na ekranu prikazuje agresivan, vulgaran ili erotski sadržaj, najčešće reakcije odraslih su ili smijeh ili blagi ukor.

Nešto tu opasno smrdi

Objektivno sagledavajući tu situaciju, nešto mi je opasno zasmrdjelo. Je li uistinu moguće da su roditelji toliko nesvjesni eventualnih opasnosti za djecu ili čak lijeni, pa idući linijom manjeg otpora dopuštaju mališanima da gledaju neprimjerene scene na TV-u? Lijeni jer, iako svjesni da takve scene nisu baš poželjne za dječje oko, nemaju volje pronaći im neku drugu zanimaciju.

Nesvjesni toga da takav televizijski sadržaj, sa scenama nasilja ili vulgarnosti, može utjecati na dijete, ili možda nesvjesni da djeca upijaju takve scene, ili ipak svjesni, ali se nadaju da njihova djeca shvaćaju kako je to „samo na TV-u“.

Neki iz moje okoline smatraju da pretjerujem, ali ipak se ne ustručavam izraziti uvjerenje da je velik dio dostupnoga televizijskog sadržava neprikladan za djecu, pa čak i odrasle!

Dijeca ispred TV-a
Photo credit: antisocialtory / Foter / CC BY

Valja imati na umu da nam se oči, mozak i tijelo brzo naviknu na ono što vidimo i osjetimo. Pokušajte se, primjerice, prisjetiti koliko vam je bilo stresno kad ste prvi put vidjeli neku scenu nasilja prepunu krvi, opasnih lica, bijesa i vike. Svaki sljedeći put kad ste promatrali slične scene, razina stresa postupno se smanjivala. Nakon duljeg vremena, toliko ste se već priviknuli na takve slike, da ćete pred njima samo slegnuti ramenima ili će takve scene proći nezapaženo, odnosno bez ikakve tjelesne reakcije.

Netko će na ovo reći da dijete ne smijemo držati izoliranim od loših strana života. Slažem se s time, no dodajem i to da dijete treba postupno i savjesno izlagati, bez nepotrebnih slika nasilja i sličnih scena koje ne shvaćaju, a istodobno ih zbunjuju.

Nekada davno

Sjećam se kako je nekad davno moja baka s nevjericom komentirala djedu reklame za čudotvorne lijekove i zdravstvena pomagala koje su se vrtjele na TV-u. Znala je govoriti: „Oni sve to lažu! Kako ih samo nije sram?!“ Sjećam se kako sam, slušajući je, željela vjerovati baki, ali mi je bilo teško shvatiti kako je moguće da na TV-u lažu. Sjećam se da sam u to vrijeme na pitanje: „Zašto neki ljudi započinju ratove?“, dobivala odgovor da je to zato jer neki ljudi žele živjeti na određenoj zemlji ili žele nešto od nje. Iz moje perspektive, Zemlja je bila dovoljno velika i na njoj je bilo mjesta za sve. Ako nešto žele, zašto lijepo ne traže, pomislila sam. Htjela sam tim ljudima predložiti da se presele na neko drugo mjesto.

Prisjetite se vlastitih dvojbi iz djetinjstva…

Zamislite sada koliko pitanja imaju današnja djeca, pred kojom je puno veća količina informacija!

 Kako god okrenemo, dođemo na isto

Kad dijete prvi put nešto vidi, spozna da to postoji i svaki sljedeći put kad se susretne s time, postupno razvija mišljenje da je to normalno. Vidi da je izvedivo, vidi način izvedbe i reakcije drugih na tu pojavu. Istodobno, dijete pamti stečeno znanje i može ga primijeniti u određenoj situaciji. A kad naposljetku primjeni u stvarnosti ono što je vidjelo na filmu, roditelj ostane zatečen njegovim ponašanjem i pita se gdje je to vidio ili čuo, jer u kući se takve riječi ne koriste i tako se ne ponaša.

Dijeca gledaju TV
Photo credit: Lars Plougmann / Foter / CC BY-SA

Nemojmo smesti s uma da djeca ne znaju razlikovati stvarno od nestvarnoga. Ne shvaćaju razloge zašto je netko nešto rekao, ne prepoznaju ironiju i sarkazam, a ne znaju kritički gledati na stvari oko sebe. Kad se osvrnemo na to kakva se sve agresija vrti po televizijskim programima, ne smije nas iznenaditi činjenica da već osnovnoškolci imaju informacije kako napraviti bombu u vlastitom domu, barataju bogatim arsenalom psovki te vješto ismijavaju vršnjake…Neću nabrajati dalje, toga je puno, čak i previše!

U praksi

U svome domu imam televizor, iako sam jedno vrijeme planirala izbaciti ga i proglasiti nepoželjnim. Živim sa suprugom i jednim djetetom, zasad. Slobodno vrijeme često provodimo čitajući knjige ili u prirodi. Naravno da mi se dogodi da se ne mogu posvetiti igri s djetetom jer imam drugog posla. Tada joj dopuštam da se „mota oko mene“ dok obavljam posao po kući, istodobno komunicirajući s njom. Razgovaramo o svemu, pri čemu je potičem na razmišljanje i izražavanje vlastitih dojmova. Uključujem je u zajedničko planiranje obiteljskih događaja i pitam za mišljenje. Skrećem joj pozornost na igračke i smišljam načine kako je potaknuti na samostalnu igru.

Da se razumijemo, to mi ne pada lako svaki dan, no jako se trudim održati ovakav pristup. Naravno, dogodi se i to da sjedi pred malim ekranom, ali onda pozorno vodim računa o tome što gleda. Ako je potrebno, pružim joj dodatno objašnjenje onoga što gleda.

Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?

Pozdrav,

Goga

Istaknuta slika: kelly.sikkema / Foter / CC BY

 

Spava li vaše dijete u mraku?

Kada u dom stigne novi član obitelji, posebno ako je riječ o prvom djetetu, nije neobična pojava da roditelji ostave upaljena svjetla i kada nema potrebe za time. Često u želji da se što bolje snađu s dječjim rekvizitima, ali i zbog osjećaja da drže stvari pod kontrolom, novonastali roditelji znaju izgubiti pojam o smjeni dana i noći. No, kada i taj proces prilagodbe prođe i stvori se novi oblik svakodnevnice, s postavljenim novim zahtjevima pridošle bebe, vratit će se i neke stare navike, kao npr gašenje svjetla u domu prije odlaska na spavanje.

Međutim, ima i onih roditelja koji, ponešeni inercijom ili nekim drugim razlogom, ipak smetnu s uma da je noć vrijeme kada je mračno te da je za kvalitetan san potrebno upravo to- mrak u prostoriji u kojoj spavamo. Razni su razlozi za to što roditelji maksimalno osvjetljavaju prostorije u vrijeme spavanja. Zna se dogoditi da jedan od roditelja i inače preferira spavanje uz upaljeno svjetlo te mu dolazak bebe pruža dobar izgovor za obnavljanje stare navike ili pak održavanje dosadašnje tradicije. Dragi roditelji, razmislite zašto vam paše spavanje uz svjetlo. Molim vas da budete temeljiti u tome te sam uvjerena de ćete pronaći davno potisnuti razlog postojanja te navike, što će vam možda pomoći u njenom rješavanju.

Naravno da spavanje pod upaljenim svjetlom nije kažnjivo djelo, ali treba imati na umu dokaze mnogih istraživanja koji potvrđuju da se tijelo kvalitetnije odmori kroz san u zatamljenoj prostoriji. Zašto onda svome tijelu uskratiti zdrav san?

Ukoliko smatrate da vam zdrav san i nije toliko nužan, barem omogućite što zdraviji odmor svome djetetu.

Ali, moje dijete traži svjetlo!

Dijete spava
Photo credit: tempophage / Foter / CC BY

Kakav god da je razlog roditelja za to što spavaju pod upaljenim svjetlom, nerijetko će tu svoju naviku pokušati opravdati objašnjenjem da je njihovom djetetu zapravo “potrebno svjetlo” da bi mirno zaspalo. Neki će reći i da se njihovo dijete boji mraka. Redovno, kada čujem ovakvo objašnjenje, uđem u raspravu oko toga i iznosim činjenicu da je beba devet mjeseci bila u mraku majčine utrobe te da je čak i u takvim uvjetima uočavala da okolina može biti svjetlija i tamnija. Predlažem tada roditeljima da naprave mali eksperiment tako što će u djetetovoj sobi ugasiti svjetlo i ostaviti ga u mraku. Ako vide da se beba uznemirila, neka ju pokušaju umiriti ulaskom u mračnu sobu, laganim dodirom ruke i umirujućim glasom. Ako ju ne umiri posve blagi dodir i poznati glas, bebu treba primiti u naručje dok se posve ne smiri te ju ponovno vratiti u njen krevet. Roditelji će sami najbolje znati koja tehnika umirivanja najviše godi njihovom potomku. Roditeljima će biti od koristi i da nauče procijeniti koji je razlog plakanja njihove bebe. Razlozi mogu biti razni: možda joj ne godi biti samoj, možda plače jer joj je hladno i hoće da ju uzmete u naručje i ugrijete svojim tijelom, možda joj je vruće te se nada da ćete to shvatiti i riješiti njen problem ili ju nešto žulja…Razloga može biti mnogo, a možda niti jedan od njih ne znači da se boji mraka. Da, jednom kada prihvatite ulogu roditelja istovremeno se pretvarate i u detektiva s logikom i super-moćima na kojima bi pozavidio i sam Sherlock Holmes. Ovu stranu svoje ličnosti tek ste na putu da otkrijete kada postanete roditelj i njome ćete se uistinu ponositi, posebno kada vas netko, posve iznenađen, upita kako ste samo uspjeli odgonetnuti potrebu svoje bebe poslije samo jedne njene grimase.

Djevojčica
Photo credit: Georgie Pauwels / Foter / CC BY

Zna se dogoditi i to da se nešto starije dijete uznemiri dok je samo u mraku. U takvom slučaju treba se podsjetiti da to nije niti reakcija, niti emocija s kojom je dijete rođeno, već posljedica nekog stečenog iskustva. Možda su roditelji svoje dijete plašili pojmom mraka kada je ono bilo neposlušno ili je gledalo na TV-u slike nasilja koje je potom povezivalo s mrakom. Dakle, postoji realna mogućnost da mrak kod djeteta izaziva negativne asocijacije i zato ima veliku želju da ga izbjegava. Roditeljska je uloga da svome djetetu pomogne u ovakvom slučaju, posebno ako u njemu leži makar i djelomična odgovornost zbog te pojave kod djeteta.

A sad donesimo zaključak o mraku: mrak predstavlja prirodno okruženje za dobar san. Dijete treba naučiti na spavanje dok je mrak, a na igru i zabavu dok je okruženo svjetlom. Vaša je uloga da svoje dijete naučite tome i nemojte od njega očekivati suprotno ponašanje od onog koje sami pružate.

Dnevni i noćni san

Dok je malo, dijete će spavati i preko dana i preko noći. Bilo bi dobro stvoriti različite uvjete spavanja na koje će se dijete navići, ovisno o tome ide li spavati dok je dan ili u noćno vrijeme. Noćni san dijete treba povezivati uz mrak i tišinu.Za dnevni san bilo bi dobro zamračiti prostoriju, pogotovo ako kroz prozor prodire jako sunce, no ipak ne morate stvarati mrkli mrak kakav okružuje dijete noću. Praktično bi bilo da se noćni i dnevni san razlikuje i po razini buke koja okružuje dijete, a o tome možete saznati više u našem drugom tekstu: “Kako pomoći bebi da lakše zaspi i spava bolje”.

Vrijeme noćnog sna

Beba
Photo credit: Lars Plougmann / Foter / CC BY-SA

Prisjećam se kako su mi rođakinje, djevojke od svojih recimo 18 godina, ljetos prepričavale kako su tri večeri zaredom, u vrijeme oko 22 h, sretale roditelje u šetnji sa svojom bebom u kolicima. Njima se to činilo neobičnim i neprirodnim. Meni je pak bilo drago čuti da mlade osobe primjete uopće takvo što te me navelo na razmišljanje o maloj djeci koju roditelji drže do kasno na mjestima za izlaske jer se ne žele odreći nekih svojih navika. O toj temi ćemo nekom drugom prilikom…

Uvjerena sam da ste i sami čuli opće poznatu misao o dječjem spavanju- u devet u krevet! Ova se uzrečica zasigurno ne koristi bez razloga. Naravno da će biti prilika kada će dijete promašiti uobičajno vrijeme spavanja, no roditelj uvijek mora držati do toga da njegovo dijete ipak, što je češće moguće, ide leći u svoje ustaljeno vrijeme da bi dobio fini i zdravi san i zato bi bilo korisno da roditelj, prateći dječje ponašanje, pokuša uspavati ga u otprilike isto vrijeme tijekom dnevnog i noćnog spavanja. Sjećam se jedne prilike, moje je dijete imalo tada oko 4 mjeseca, kada mi je jedna iskusnija majka izrazila svoje čuđenje jer još uvijek nisam dokučila ritam spavanja svoje bebe. U početku me je njena reakcija zasmetala, no razmišljajući o tome nešto kasnije, uvidjela sam da moja beba već ima svoj ritam spavanja koji uz malo pažnje mogu jednostavno prepoznati. Ubrzo sam shvatila da meni moja beba već duže vrijeme “diktira” približno slično vrijeme kada bi išla na spavanje. Kasnije sam u razgovoru s drugim majkama došla do zaključka da i druge bebe slične dobi imaju slične rasporede spavanja. Priroda nam sve sama govori, ali mi često ne slušamo.

“Moje se dijete budi usred noći i želi se igrati!”

Beba spava
Photo credit: Kekka / Foter / CC BY

Ako nakon prvog razdoblja prilagodbe ipak ne uspijete postaviti stvari na svoje mjesto: u uvjete prirodne za vaše dijete i što prijatnije, već nastavite s praksom osvjetljavanja prostora preko noći, nemojte se iznenaditi kada vam se dijete probudi u 2 ujutro posve spremno za igru i druženje. Pomirite se s tim da je to vaša krivnja ukoliko dođe do ovoga. Niste ga naučili na razliku između dana i noći. Osim pogreške u osvjetljavanju sobe u vrijeme spavanja, roditelji griješe i kod hranjenja djeteta u noći. Nikada ne smetnite s uma da i sok predstavlja izvor energije, ne samo hrana. Ne samo da ćete postići naviku kod djeteta da jede noću, nego ćete dozvoliti da i djetetovi zubi trpe. Vidjela sam svojim očima dječaka od dvije godine čije su jedinice gore sravnjene s desnima, a dvojke do pola skraćene. Pri njihovu dnu, zubići su žuto-narančaste boje. Dva su zubara njegovim roditeljima potvrdili da je šećer iz sokova koje on pije (posebno noću) odgovoran za takvo stanje zubi.

Malo više strpljenja, malo manje popuštanja – i eto vam jedne fine spavalice.

Smatrate li vi da vrijedi uložiti više truda za stvaranjedobrih dječijih navika u prvih par mjeseci bebinog života u korist svih prednosti koje će kasnije iz toga uslijediti?

Istaknuta slika: schani / Foter / CC BY-SA