Arhive oznaka: bebe

Bebe i rutina, ili kako nam je internet promijenio roditeljstvo

Svi pričaju kako je vrlo važno uvesti bebu u rutinu čim se rodi, odmah po povratku iz rodilišta. Svi pričaju kako će to pomoći da beba nauči spavati cijelu noć. Svi kažu da je važno gdje beba jede, kada jede, kada spava i koliko, kako bi se lijepo razvijala, bila odmorna i zadovoljna. Svi kažu da je bitno svakodnevno provoditi puno vremena na zraku, a i u “slobodnom kretanju”, na površini gdje se može razmahati. A mnogi bi se složili da je to, ako ne neizvodivo, onda barem vrlo teško.

beba place

Bebe su različite. Neke spavaju cijelu noć otkad se rode, a neke se bude noću do treće godine. Neke jedu kao termiti, a neke ne žele ni zinuti. Neke žvaču komadiće hrane sa 6 mjeseci, a druge pljuju ako im nije sve blendirano i procijeđeno.

Ja imam jednog malog drekavca koji jede sve što se pred njega stavi i koji je od svog četvrtog mjeseca pokušavao mami i tati oteti sendviče iz ruke. Sa svojih 7 mjeseci odlučio je kako je vrijeme da počne stajati, a s nepunih 8 šetati lijevo-desno uz namještaj. Osim toga, ili možda zbog toga, neće da spava.

Uspostavljali smo rutinu od početka. Kupanje, masaža, odijevanje, dojenje. Na sreću, od početka sam imala sasvim dovoljno mlijeka, pa je napredovao po 1,3kg prva dva mjeseca. U rijetkim slučajevima kada je ostajao budan nakon dojenja, slijedilo je spuštanje u krevetić i pjevanje. Ponekad čitanje priče. Kad se prestao uspavljivati dojenjem, spuštanje u krevetić i čitanje ili pjevanje dok ne zaspi. I uvijek u isto vreme.

Sve je funkcioniralo prilično dobro dokle god sam ja bila upoznata i pomirena s tim da ću ustajati svaka 2,5-3 sata za novo dojenje. Međutim, u nekom trenutku je produljio spavanje, pa sam noću imala i do 5 sati u cugu. Ali se onda počeo opet buditi. Neki su tvrdili da je to samo faza, da će ga proći. Doktorica je predložila da počnem s dohranom jer mu možda moje mlijeko nije dovoljno (tako smo uveli još jedan element u našu večernju rutinu – večeru prije kupanja). Ipak, ništa što smo od tada uradili nije pomoglo da se beba vrati onom mitskom spavanju cijele noći.

Problem je što uvijek imate neko opravdanje. Te sad smo bili na putu, pa mu je sve novo. Te sad ga muče zubići. Te bio je bolestan, uho, grlo, nos…

Beba u krevecu

A kad počnete čitati savjete, osim onog čuvenog “pustite ga da se isplače”, teško je naići i na jedan konstruktivan. Još se nisam odlučila na taj korak. Mnogi stručnjaci ne preporučuju metodu puštanja bebe da plače: kažu da im to šteti samopouzdanju. Postoje i varijacije na tu temu: odmicanje stolca na kojem sjedite pored krevetića, postupno udaljavanje, metoda dizanja iz krevetića kad god zaplače i spuštanja natrag, metoda ljubljenja ili maženja u određenim intervalima (što bi trebalo umiriti vrišteću bebu, ha-ha), ali mi se nijedna metoda ne sviđa. Čini se da ćemo ipak na kraju morati provesti nešto od ovoga.

Danas smo pokušavali definirati što je sve problem i ustanovili da ih zapravo imamo tri:

  • nepostojanje rutine spavanja tijekom dana
  • jako dugo vrijeme uspavljivanja
  • buđenje po nekoliko puta tijekom noći

Ja sam uvjerena da će se drugi i treći problem riješiti samo ako mu nađemo odgovarajuće termine spavanja tijekom dana. Od sestre sam dobila savjet za spavanje svaka dva sata. To je u redu – preko dana za tren zaspi, ali noć nam je prošla pakleno. Valjda je bio odmoran. Onda smo našli drugi savjet: 2-3-4. Po toj metodi nakon prvog buđenja bebu stavljate spavati poslije 2 sata, pa sljedeći put za tri, a nakon 4 sata vrijeme za noćno spavanje. Funkcioniralo bi kako treba kad se beba ne bi budila u 6 ujutro i spavala po 40 minuta svaki put. Onda ne vrijedi.

Svaka rutina, svaka metoda koju primjenjujete, mora se održavati dosljedno nekoliko tjedana da bi se primijetio bilo kakav efekt. Ako niste dosljedni, produljujete vrijeme bebina učenja i navikavanja. Toliko je različitih ideja što treba raditi. Milina.

Moj je zaključak da je internet koliko dobar, toliko i loš. Dobar, jer mladim mamama omogućuje da pročitaju iskustva drugih majki, savjete stručnjaka i samozvanih stručnjaka, potraže konkretan problem koji imaju i ponekad nađu rješenje. Loš jer… da nemam izbor, ne bih imala dvojbi. Ne bih se mislila je li nešto za moju bebu dobro ili loše, hoću li joj naškoditi ili pomoći. Imala bih samo savjete bliske rodbine i prijatelja. Ako nitko od njih ne bi imao sličan problem, improvizirali bismo, ali bismo se više posvetili promatranju problema i smišljanju rješenja, a manje traženju gotovih metoda, koje možda na vaše dijete nisu primjenjive.

A sada… rutina. Vrijeme je za večeru.
Pozdrav, Lana

Prijavite se na naš newsletter

I roditelje „puca“ separacijska anksioznost

U određenom trenutku, kad je beba stara između osam i 24 mjeseca, počinje se javljati separacijska anksioznost: strah od ostavljanja. Najčešće se manifestira kao plakanje i negodovanje kad se roditelj izgubi iz vida. Često ćete na internetu naići na savjete kako pomoći djetetu da prebrodi to razdoblje. Kako mu dokazati da ne odlazite zauvijek i da ćete se vratit? Kako u djetetu razviti zdrav stav o tome što se zbiva kad ga prepustite nekome drugom na čuvanje?

No, mnogi ne spominju drugu stranu priče.

Otkako sam postala majka, moja beba uvijek je uz mene. U sedam mjeseci njegovih života samo smo se jednom razdvojili na nekoliko sati! Nisam osjećala potrebu izlaziti navečer, niti bilo kamo ići bez njega. Suprug često putuje pa smo beba i ja najčešće sami.

Nedavno smo se, pak, počeli odvajati. Prošli sam mjesec dva put otišla na zabavu nakon što je on zaspao, a uputa onima koji su ga čuvali svodila se uglavnom na: “Ako ne bude zaspao nakon što mu daš vodice, zovi i tu sam za 15 minuta!”.

Sve je prošlo u potpunom redu, pa sam se odvažila na sljedeći korak.
Prije nekoliko tjedana upisala sam tečaj koji me dva puta tjedno odvlači od kuće na četiri sata. Četiri sata bez moje srećice. S obzirom na to da se kući vraćam točno u vrijeme njegova odlaska na spavanje, obično s vrata trčim u njegovu sobu da bih ga podojila i ušuškala u krevet, nakon što su ga suprug i baka već okupali i pripremili za spavanje.

Čini se da on jako lijepo to sve podnosi, ali tu su počeli moji problemi…

Upute su svaki put složenije i sežu u detalje: što i kada bi trebao jesti, koji mu podbradak treba staviti, kada mu je vrijeme za kupanje, kojom se igračkom ovaj tjedan najradije igra… Ma svašta bih mogla izmisliti!
Prošli put zaspao je prije nego što sam stigla kući. Nije me mogao dočekati. Ne mogu vam opisati osjećaj krivice koji me preplavio tada .
Spoznala sam da je separacijska anksioznost više moj nego njegov problem. On će malo plakati, a zatim se zaigrati nečim i zaboraviti. Ja ću, pak, gristi usne i gledati u telefon, nazivat ću u vrijeme odmora da provjerim trebam li pobjeći s predavanja i doći kući, a ako je sve u redu, uhvatit ću taksi ili sjuriti se do kuće jer znam da je on umoran, a “ne može zaspati bez svoje mame”. No, kad on ipak uspije usnuti bez mame, osjećam se kao da sam ga iznevjerila.

Od trenutka kad se rodio mučila me je jedna te ista misao: kako djetetu objasniti da ne možeš uvijek biti pored njega, čuvati ga i štititi u svakom trenutku? Kako to sebi priznati? Ipak sam ljudsko biće, nisam svemoguća.

Za sve vas koji prolazite kroz slična iskustva, evo nekoliko riječi utjehe (koje pišem koliko vama, toliko i sebi).

Stanje anksioznosti normalna je stvar. Izraženija je kod roditelja koji ne rade. Separacijska anksioznost dio je roditeljskog instinkta, ona govori da smo vezani uz svoje dijete i pomaže nam donijeti brojne roditeljske odluke. Dijete će shvatiti da niste svemogući i počet će razvijati vlastitu samostalnost, a to će mu sigurno lakše pasti nego vama.

Djeca se lako prilagođavaju. Tko god vodi računa o njima (bake, djedovi, tetke ili tete u vrtiću), naći će svoj način rada s djetetom. Uvijek ćete se pitati je li njihov način dovoljno dobar, ali će za dijete biti upravo onakav kakav mu treba. Shvatit će lako da se neke stvari s bakom “rade ovako”, a s tetom u vrtiću “onako”, i neće imati problema da te načine odvoji od onoga kako je to s mamom.

Ostavljanje bebe na čuvanje drugima od velike je važnosti za njezin socijalni razvoj. Još u najranijoj dobi, sa samo nekoliko mjeseci, beba počinje shvaćati kako svijet oko nje funkcionira i počinje osjećati povjerenje prema bliskim osobama koji nisu mama i tata, a zatim i nepovjerenje prema nepoznatim osobama. Zasigurno ne želite biti jedina osoba prema kojoj vaše dijete ima povjerenje.

Učinite nešto za vlastito zdravlje: provedite malo vremena odvojeni od svoje bebe. Ako se ne možete udaljiti od nje ni na sekundu, a da, poput mene, ne mislite kako će vas ona mrziti sljedeća četiri dana, nešto radite pogrešno. Posvetite sebi malo vremena, pa i partneru! Vaša vam je veza važna, a zdravo okruženje pomaže djetetu da se ispravno razvija. Nađite se s prijateljima, otiđite do frizera ili u kozmetički salon. Još bolje, krenite na neke vježbe! Možete, poput mene, upisati tečaj ili stručno usavršavanje. I sami znate da, što ste vi bolje raspoloženi, to će i bebi vrijeme provedeno s vama biti ljepše i korisnije. Iako će osjećaj krivice jer napuštate vaše malo, voljeno biće u početku biti jak, pokušajte ga se riješiti. Ne činite ništa loše, nego dobro i za sebe i za bebu. Pretjerana vezanost nikome nije donijela ništa dobro.

Uživajte, mame!
Pozdrav, Lana

Fotografija: Pavel P. / Foter / Creative Commons Attribution 2.0 Generic (CC BY 2.0)