Domaća kuhinja

Sedam dana u paklu tetine kuhinje

Prijemni ispiti su završili i ja sam ostao sam u kući. Na veliku tugu mog trbuha. Teta je konačno digla sidro i otišla doma nakon što je sedam dana u kontinuitetu ispitivala granice izdržljivosti mog želuca. Na neki način, bio je to čisti mobbing.

Prvu večer nakon obreda inicijacije nad piletinom, veseo, nasmijanoga studentskog lica, otvorio sam pivo i zavalio se u fotelju, spreman odgovarati na sva pitanja vezana uz kontrolu u gradskom prijevozu, brojeve tramvaja i procjenu bodovnog stanja na listama za prijemni ispit. Sve dok me nije prekinuo taj divni miris palačinki. Pa sam s još većim osmijehom otišao ponovno do kuhinje, samo da bih se vratio s osmijehom oko cijele glave (bio bi takav da nemam uši).

Drugi dan počeo je dramatično, nekim super jajima s rajčicom i slaninom, za koje se kasnije ispostavilo da su kus-kus. Pa dobro, čovjek uči dok je živ, rekao sam sebi i prionuo na pljeskavice od konjskog mesa, jer: “Zdravlje na usta ulazi, a ti ništa ne jedeš, došao si na donju granicu slabokrvnosti“. Vrlo je teško zadržati trezvenost kad se pored pljeskavica na stolu nađu još i mladi krumpiri, mladi luk i svi prilozi ovoga svijeta, ali znam da sam pomislio:

Pa dobro, ako već trebam završiti na inzulinu i s tri bajpasa, bar da imamo dobru krvnu sliku.

To je bio ručak. Mislim da tu večer nisam večerao. Ali sam ponovno jeo palačinke. Ovaj put s namazom od čokolade – bili smo u nabavi poslije doručka.

Treći dan pamtit ću po svemu najboljem, jer smo četvrtog dana pojeli sve što smo kupili drugog i trećeg dana. Bar se meni tako činilo.

Peti dan odbijao sam otići na doručak sve dok netko u istoj rečenici nije upotrijebio prženice i čokoladni namaz, ​​što me natjeralo da sa suzama u očima, gotovo jecajući odem u kuhinju i svakim zalogajom mrzim sebe sve više i više. Za ručak su me našli ispod stola kako se skrivam, a onda sam šesto jutro jedva vezao cipele.

Da se ovaj teror nastavio još koji dan, mislim da bih srastao s hladnjakom jer je svakoga trenutka neki dio mog tijela virio iz njega dok sam kopao po policama sve dublje i dublje, jer bih, naravno, počistio sve što ostane na stolu pokriveno krpom.

Vrlo je važno da nakon svega ovoga uspijete ustati i otići do hladnjaka. Vjerujte mi na riječ. Tako to počinje. Gledam crtić s Tomom i Jerryjem, jedan od onih u kojem se bore među svom onom hranom… Znam – naručit ću pizzu! Poslije pizze ide sladoled, između toga dvije litre Coca-Cole i ćiribu- ćiriba! Pretvorili ste se u Quasimoda. Ne šalim se. Tako sam izgledao svaki dan prije dizanja od stola, jer, vjerujte mi, trbuh puno manje zateže kad su leđa svinuta. Da je teta ostala sedam dana dulje, stranica uz pomoć koje sam prije mjesec dana doveo svoj Body Mass Index (BMI) u mršave bi pala. A ja bih morao na dijetu.

“Zdravlje ulazi na usta” medicinski je koncept koji su ustanovile naše bake ili njihove bake ili bake njihovih baka, i mogao bi biti opravdan ako govorimo o bakama koje su nakon završenoga medicinskog fakulteta specijalizirale kao magistrice prehrane ili provele dane i dane u teretani, pa nakon tečaja prozvale sebe nutricionisticama i počele nam pričati o aminokiselinama. S obzirom na to da je ovdje riječ o bakama koje za zdravlje pitaju konzilij susjeda, čisto sumnjam da ne kažu infrakt, a da ne znaju što su HDL, LDL i aterogeneza. Dakle, to je pogrešno gledanje, jer hrana koju one serviraju je masna, slana i puna šećera. Sve što ne bi smjela biti. Samim time predivna.

Ona me dovela ponovno s druge na treću kopču na remenu. Da je potrajalo, dovela bi me do kupnje novih traperica. Stvar je u sljedećem.

Naš organizam ne poznaje ograničenje niti ima mehanizam da nas zaštiti od prejedanja. Zato se pretilost sve više smatra bolešću ovisnosti, a ne metaboličkim problemom. I zato se u idućih godinu dana pripazite. Ovo što ću vam sada reći ove godine vam neće biti potrebno, ali do sljedećeg ljeta držite na pameti: ljudima koji ne mogu spustiti rukonaslon na sjedalu u avionu naplaćuju dvije karte.

Prijavite se na naš newsletter

Istaknuta slika: alaina.buzas via Foter.com / CC BY

O autoru

Stefan Simić

Hedonist since 1990. Student farmacije since 2009. Pišem jer volim. Studiram jer moram. Pišem o ženama jer prijatelje treba držati blizu, a neprijatelje još bliže. To je moj smisao za humor. Neki kažu da im se sviđa, drugi ne shvate da se šalim. Bolno iskren. Ne znam stati. Znam se ispričati. Oružje izbora: ironija. U drugim vijestima: Zveda, Liverpool, knjige, pivo, Clapton. Mračna strana ličnosti: slab na narodnjake i "Obitelj ne smije trpjeti zbog birtije". Tijekom pisanja ove biografije nije ozlijeđena niti jedna životinja, a svaka sličnost sa situacijama i likovima iz stvarnog života posve je slučajna.

2 misli o “Sedam dana u paklu tetine kuhinje”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *