Sto obuci

Moja sestra i njezino društvo Nemam-što-odjenuti

Zaposlen sam malo dulje od godinu dana, što bi značilo da sam se barem 250 puta ujutro morao pristojno odjenuti. Dakle, ne da se uvučem u trenirku ili ostanem u pidžami i cijeli dan provedem gledajući serije, nego da obučem nešto smisleno. Za početak, to bi značilo da nikako ne bih smio imati bijele čarape na traperice i… ovaj … izaći iz stana bez majice.

Naravno, stvari se kompliciraju kad treba izaći u grad. Ali tek toliko da je potrebno uskladiti remen s cipelama. I to bi bilo to.

I jedno i drugo ne traju dulje od 15 minuta, sa svim glačanjem, osim ako sam planirao odjenuti bijelu košulju za koju je potrebno 10 godina radnog iskustva u kemijskoj čistionici. Tada se jednostavno odlučim za neku drugu i ponovno sam spreman za izlazak, ovaj put poslije punih 17 minuta spremanja.

Zato me oduvijek zanimalo zašto moja sestra provede dva sata spremajući se za grad i na što potroši ta dva ili, u iznimnim situacijama, čak i tri sata.

Bio sam kod kuće desetak dana tijekom novogodišnjih i božićnih blagdana. Kako je to idealno vrijeme da se u provinciji skupe svi studenti i napune sva mjesta u gradu, što dalje znači da je svako večer idealno za izlazak, imao sam dovoljno vremena za analizu.

Prvih sat vremena obično provede pričajući na mobitel s prijateljicama, od čega se pola sata ne mogu dogovoriti gdje će izaći, a drugih pola sata ne mogu se dogovoriti kada će krenuti. Slijedi pola sata tuširanja, a onda i 15 minuta kreveljenja u ogledalo, što se može podvesti pod šminkanje. Ono što slijedi je pola sata u kojima se 10 minuta gleda u ogledalo i zapitkuje svakoga tko joj se nađe na putu kako joj stoji, a preostalih 20 minuta se još malo svađa s prijateljicama, ovaj put jer je jedna od njih iznenada odlučila da joj se ide u drugi lokal. U slučaju da treba oprati kosu taj dan, broj sati spremanja za grad penje se na plus beskonačno.

Svaki prosječan matematičar primijetit će da ovdje nedostaje 45 minuta, kao što sam to primijetio i ja. Jedne subote, odlučio sam otkloniti i tu dvojbu pa sam je pratio po kući. Shvatio sam da misterij neću riješiti tako što ću samo čekati da me pita što je bolje da odjene, bijelu kombinaciju koja nalikuje na Frodov Mithril iz „Gospodara prstenova“ ili crnu koja je previše uska i kratka da bi se tretirala kao odjevni predmet.

I znate što je radila?! Stajala je ispred ormara i gledala u nj! A onda je počela preturati po stvarima, da bi ponovno zakucala pogled negdje u daljini, između treće i četvrte vješalice.

Upravo kad sam pomislio da će uzviknuti: “Eureka!”, i otrčati pred komisiju za Nobelovu nagradu s formulom za lijek protiv starenja, ona se okrenula meni i “prošaptala” onako kako ljudi na ovim prostorima govore pred djecom razvedenih roditelja kad pričaju o raku:

„Ja nemam što obući.“

Da nisam svojim očima gledao kako stoji ispred prepunim ormarom, možda bih i mogao povjerovati.

Nisam ni zaustio kako bih joj rekao da nije normalna, a ona je počela objašnjavati što s čime ne ide, što joj je malo, a što je nosila prošli vikend.

Većinu stvari prepoznao sam iz njezine priče jer sam mjesec dana prije oprao pun kofer njezinih stvari, s obzirom na to da ona živi u studentskom domu, a tamo nema perilice. Stvari koje su dvostruko manje od mojih, a stoje u dvostruko većem ormaru!

Odlučio sam da neću planuti, pa sam prebrojao svih 30 vješalica kako bih se smirio. Zatim sam joj objasnio da nema sedam prošlih vikenda, da to što ne može navući na sebe traperice iz sedmog razreda osnovne ne vrijedi i da od 150 različitih odjevnih predmeta može napraviti barem pet različitih kombinacija koje joj fenomenalno stoje.

Dalje, objašnjavao sam, rješavanje “nemam što obući” situacije tako što kupiš nešto novo je začarani krug, jer je samo gore ako imaš još više stvari koje ne možeš odjenuti. S time bi se složilo i njezino društvo Nemam-što-odjenuti koje spava kod nas svaki drugi vikend.

Upravo kad sam pomislio da je gotovo i da argument: “Možeš u krajnjem slučaju posuditi nešto od prijateljice” donosi pobjedu, ona je ponovno, kao hipnotizirana ponovila: “Ja nemam što obući“.

Lijepa djevojka

Kažu da ljudi u ratu naprosto poblesave. Događalo se to na istočnom frontu. Jednostavno  polude, počnu vikati nepovezano i istrče pred mitraljez. Najbolji lijek za tako je šamarati tu osobu sve dok ne dođe sebi.

Kako je riječ o ženskoj osobi, to nisam mogao učiniti. Pa sam se odlučio za nešto još gore. Riječi. Nekad bole puno više od šamara. Surove riječi. Makar je povrijedile. Samo da dođe sebi.

Rekao sam joj da muškarce nije briga slaže li se nešto ili ne. I da se sređuje za grad samo da je neka žena ne bi komentirala kako nema stila i kako je seljanka. A onda sam joj, kad je već bila na granici da zaplače od muke, prišao riječima utjehe.

Jedina prava istina je da je žena najljepša i najseksipilnija u muškoj bijeloj košulji, ujutro, kad sjedi na krevetu i smješka se bez ikakva razloga. Žena je najljepša kad je zaljubljena.

Prijavite se na naš newsletter

O autoru

Stefan Simić

Hedonist since 1990. Student farmacije since 2009. Pišem jer volim. Studiram jer moram. Pišem o ženama jer prijatelje treba držati blizu, a neprijatelje još bliže. To je moj smisao za humor. Neki kažu da im se sviđa, drugi ne shvate da se šalim. Bolno iskren. Ne znam stati. Znam se ispričati. Oružje izbora: ironija. U drugim vijestima: Zveda, Liverpool, knjige, pivo, Clapton. Mračna strana ličnosti: slab na narodnjake i "Obitelj ne smije trpjeti zbog birtije". Tijekom pisanja ove biografije nije ozlijeđena niti jedna životinja, a svaka sličnost sa situacijama i likovima iz stvarnog života posve je slučajna.

Jedna misao o “Moja sestra i njezino društvo Nemam-što-odjenuti”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *