Lovacke price

Lovačke priče za birtijskim stolom

Ljudi imaju najrazličitije hobije. Netko skuplja poštanske marke, netko ima svoj bend, netko lovi Pokemone, a ja bih se volio baviti lovom.

Znam, sama pomisao prilično je surova, iako je šetnja u prirodi prilično zdrava. Nađeš živo biće, sakriješ se tako da te ne vidi i sa sigurne udaljenosti opališ dok možda baš u tom trenutku mama divlja svinja razmišlja što danas spremiti za ručak tati divljoj svinji i bebi divljoj svinji.

Osim što, naravno, nisi mogao to učiniti, ali si tako ispričao. Ako mogu ribolovci lagati, zašto ne bi mogao i ti.

Međutim, ne trebate se maltretirati po blatu i šipražju kako biste nahranili svoju alfa stranu osobnosti. Puno je jednostavnije sjesti u kafić, popiti nekoliko piva i ispričati prijateljima događaje od sinoć.

Ona je bila najbolji komad koju si ikad vidio. Bio je dovoljan samo jedan pogled i sat vremena poslije već ste sami u tami tvog stana. Čipka pada na pod u ritmu Barryja Whitea. Ne može ustati iz kreveta. Nikad te neće zaboraviti.

Nazdravlja se i kreće druga priča. Nisi joj ni prišao, a ona je već bila sigurna da si ti najbolji ljubavnik koji postoji na svijetu. Godinu dana poslije javila se nakon medenog mjeseca porukom u kojoj je pisalo: “Nitko kao ti”.

Treća priča počinje ovako: “Upoznali smo se kod moje sestre na tulumu. Ona je ono što ima na Fashion TV, Viktorijin anđeo”. (Kao da na Alessandru Ambrosio možeš naletiš svako jutro u trgovini).

Četvrta traje dva sata. Iz dva puta. Po cijelom kafiću.

Lovac
“Baš po cijelom kafiću, i to dva puta?!”

Zaokruži točan odgovor:

Nijedan od ponuđenih odgovora nije točan.

Prava je istina da su prva trojica bila kod kuće, od čega je jedan morao pomagati majci oko zimnice, a samo je četvrti bio na spoju. Dva sata. Na jednom mjestu u kafiću. Poljubili su se na blic.

Naravno da je ovo teška karikatura, kao i likovi koji sudjeluju u njoj, i da nema nikakve veze s realnošću, ali mislim da na pravi način oslikava ono što muškarci rade da bi nahranili vlastiti ego. Preuveličavaju.

Ovo nije pojava koja je nastala jučer. Još od ranog djetinjstva svi smo bili skloni pretjerivanju. Sjećam se da je jedna od najvažnijih stvari bila koliko brzo čiji tata vozi. I koliko je auto graviran. Mi smo vozili Opel Vectru 1992. godište sa skalom do 220. Moj tata je, naravno, vozio dvjesto na autocesti. Iako je, kad je bila nova, Vectra mogla razviti nekih 180 km/h.

Brzina
“Moj tata vozi dvjesto na autocesti!”

Lovačke priče zapravo imaju najmanje veze sa samim ženama. Svi mi znamo da prvi seks s djevojkom ne da nije najbolji seks koji smo imali u životu, nego sasvim sigurno nije ni najbolji seks koji smo imali s tom djevojkom. Sportskom terminologijom rečeno, tim ne igra dobro od prve utakmice nego je potrebno puno uigravanja da biste postigli niz pobjeda.

Lovačke priče, dakle, služe da na civiliziran način zadovoljimo vlastitu potrebu da odmjerimo snagu s drugim predstavnikom naše vrste bez ustajanja od stola i valjanja po podu. Osim što obaranje ruku puno objektivnije govori o tome tko je veća muškarčina.

To, naravno, ne znači da nikad nisam izveo taj manevar.

Jesam. I ne ponosim se time.

Mogao bih reći da me čak sramota zbog takvog  ponašanja.

Seks, bio loš ili dobar, treba ostati između dvoje ljudi.

I ne treba napustiti intimu sobe. Dakle, muškarac treba biti džentlmen. Uvijek. Ne samo kad je posrijedi otvaranje vrata i izmicanje stolca.

To znači da mora obuzdati svoj ego barem na trenutak, jer jedna pogrešna riječ, ovdje ne pretjerujem, može djevojci nalijepiti etiketu koju vrlo često ne može nikad skinuti. Ovo je ipak Balkan. To je ekstremna situacija, naravno. Ali evo jedna puno realnija: Koliko se povrijeđeno može osjetiti djevojka kad sutradan dozna da prijatelji njezina dečka znaju boju njezine čipke?

Međutim, nekad su potrebe ega jače od bilo čega. I svi griješimo. Iako znamo koja je prava stvar. Pa ispričamo masnu lovačku. Zato vam nudim nekoliko pravila kojih se u takvim situacijama treba pridržavati.

Nema osobnih imena.

Svi moramo biti dovoljno pijani kako se ne bismo sjećali o čemu smo pričali.

I sve što se kaže za stolom ostaje za stolom.

Ova pravila vrlo su važna jer, ne zaboravite, ako pričamo mi, pričaju i žene. A u tom slučaju svi smo najgori seks koji su ikad imale.

Prijavite se na naš newsletter

O autoru

Stefan Simić

Hedonist since 1990. Student farmacije since 2009. Pišem jer volim. Studiram jer moram. Pišem o ženama jer prijatelje treba držati blizu, a neprijatelje još bliže. To je moj smisao za humor. Neki kažu da im se sviđa, drugi ne shvate da se šalim. Bolno iskren. Ne znam stati. Znam se ispričati. Oružje izbora: ironija. U drugim vijestima: Zveda, Liverpool, knjige, pivo, Clapton. Mračna strana ličnosti: slab na narodnjake i "Obitelj ne smije trpjeti zbog birtije". Tijekom pisanja ove biografije nije ozlijeđena niti jedna životinja, a svaka sličnost sa situacijama i likovima iz stvarnog života posve je slučajna.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *