Meditacija

Kako postići zen u 21. stoljeću

Neki dan slušala sam intervju s čovjekom koji već četrdesetak godina poučava ljude meditaciji. Njegovo iskustvo bilo bi dovoljna referenca da odslušam intervju do kraja, ali nije me to zainteresiralo. Moju pažnju kupila je prva rečenica koju je izgovorio, a u kojoj sam prepoznala i sebe i mnoge meni drage osobe. Prije nego što vam citiram ovog zen-majstora, želim vam objasnim što je bori-se-ili-bježi instinkt.

Osnovni instinkt koji životinjama omogućuje preživljavanje jest upravo taj – bori-se-ili-bježi. Kad se životinja nađe u potencijalno smrtonosnoj situaciji, instinkt je taj koji prevlada i u trenutku ta životinja mora donijeti vrlo važnu odluku – vrijedi li boriti se ili je bolje bježati? To su dvije opcije koje su na stolu, treće nema. Antilopa neće pregovarati s lavom i pokušavati pronaći kompromis, nego će ili bježati koliko je noge nose, ili će, kad osjeti kandže lava oko svojih bedara, pokušati šutnuti ga svom snagom kako bi se oslobodila.

Isto je i sa psima, mačkama, konjima – svi oni pokušat će izbjeći konflikt ako mogu, a ako ne, postoji drugi izlaz, pripremiti se za borbu. Međutim, što je to što se promijeni u tijelu životinje kad taj instinkt preuzme kontrolu?

Ako vrlo pomno promatrate životinju u opasnosti, primijetit ćete da joj je disanje ubrzano, a ako biste mogli i dotaknuti je, osjetili biste da srce ubrzano lupa, mišići su napeti, a koncentracija je na visokoj razini. Tijelo je spremno za akciju. Te promjene događaju se pod djelovanjem hormona, adrenalina i kortizola, popularno nazvanih “hormoni stresa”. Zašto je ovo važno, doznat ćete u ostatku teksta.

Dakle, životinje na znak opasnosti reagiraju otpuštanjem hormona stresa i pripremom tijela za bijeg ili borbu. Što je s ljudima? Ista priča. Kad nam prijeti opasnost, naše tijelo potpuno isto reagira – srce nam lupa kao da hoće iskočiti iz grudi, disanje se ubrzava, nosnice šire, mišići napeti kao strune. Kad opasnost prođe, tako se i naše tijelo opušta.

Davno je prošlo vrijeme kad smo bježali od lavova i borili se s hijenama za komad mesa (još postoje civilizacije koje se suočavaju sa sličnim nedaćama, ali fokusirajmo se na nas, ovdje i sada). Međutim, daleko od toga da smo evolucijom izgubili i stresore. Lavove su zamijenili stresni poslovi, a hijene brojne obveze u koje smo se sami uvalili.

Brz život, popunjen kalendar i svakodnevna utrka za boljim, većim, skupljim, itekako je nadomjestila nedostatak prirodnih neprijatelja koje smo prešišali u lancu prehrane.

Danas se bori-se-ili-bježi instinkt aktivira svaki put kad nas netko iznervira u prometu, shvatimo da smo ostali bez kave, a pritom kasnimo na posao, ili šef za kojega smatramo da je manje sposoban od nas ima loš dan.

Izvori stresa su na sve strane – u obitelji, romantičnim i drugim vezama – a mi kao ljudska vrsta, čini se, nismo naučili na najbolji način nositi se s njima. Gospodin s početka teksta izjavio je kako je jedan od najvećih problema modernog društva to što ljudsko tijelo nije dizajnirano da živi u konstantnom stresu. Bori-se-ili-bježi osmišljen je kao privremen mehanizam za spašavanje golog života – ne kao svakodnevni način funkcioniranja.

Opće je poznato, a i znanstveno dokazano, da je stres jedan od glavnih krivaca za brojna oboljenja i zdravstvene probleme, ne samo psihičke, nego i fizičke prirode. Ako ste mislili da razina stresa nema veze s tim što ste se prehladili pet puta u proteklih šest mjeseci, prevarili ste se. Stres itekako može usporiti oporavak, pogoršati postojeće ili povećati rizik od potencijalnog oboljenja.

Bori-se-ili-bježi instinkt za nas je postao neprijatelj, a ne koristan alat.

Dakle, kako pretvoriti ovu korisnu tjelesnu reakciju u saveznika, umjesto agresora koji nas polako, ali sigurno ubija? Čini se da je jedini način naučiti kontrolirati stres. Očigledno je da stres ne možemo izbjeći, možemo samo promijeniti način na koji se borimo s njim.

Meditacija mi nikad nije bila jača strana. Sjedenje u neudobnom položaju zatvorenih očiju dok izgovaram “mmmmmmm” i trudim se da ne mislim ni na što, uglavnom je završavalo još većim stresom izazvanim time što se ne mogu koncentrirati – na meditaciju. Dakle, duplo golo. S obzirom na to da ovaj pristup nije davao rezultate, bacila sam se u potragu za drugim sustavom.

Naišla sam na video koji možete pogledati ispod. Prema ovom principu, meditacija nije ono što svi zamišljamo da jest – nego jednostavno način da se odvojimo od svojih misli i promatramo ih kao neovisne entitete, kao ptice koje prolete kroz naš um. To načelo naučilo me da uočim kad postajem nervozna jer mi nedostaje koncentracije i to prihvatim kao činjenicu: “Hm, vidi ti to, nervozna sam. Mora da je zbog toga što su mi ponovno odlutale misli“. Na taj način um se bolje (i brže) vrati u stanje smirenosti jer, umjesto da se borimo protiv svojih misli i osjećaja, mi ih prihvaćamo, priznajemo da postoje i prilagođavamo svoju reakciju toj činjenici.

Jedna od mojih novogodišnjih odluka bila je da meditiram svaki dan. Pridružite mi se – učimo meditirati zajedno! Isprobajte metodu o kojoj govori Andy Puddicombe, odvojite desetak minuta i javite mi dojmove. Vjerujem da ćete se osjećati rasterećenije, smirenije i da će vam trebati manje truda da cijenite današnji dan, bez obzira na prolivenu kavu, isflekanu košulju i gužvu u prometu.

Prijavite se na naš newsletter

Istaknuta slika: Kashirin Nickolai via Foter.com / CC BY

O autoru

Lubily Online

4 misli o “Kako postići zen u 21. stoljeću”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *