Džentlmen

Džentlmeni – vrsta u izumiranju

Prošli tjedan trebao sam provesti dva sata brojeći od jedan do osam u ritmu latino glazbe. Drugim riječima, trebao sam ići na salsu. Na moju veliku sreću, planovi su se poremetili, tako da nikad neću morati strahovati da će jednog dana u društvu priča početi s: “Sjećaš se onda kad ti se cijeli klub smijao zbog načina na koji plešeš salsu?“. Ono što ipak nije dobro jest činjenica da ću jednoga dana ipak morati objasniti zašto nisam gazio po prstima, a to bi me dovelo do priče o tome kako sam kao desetogodišnjak išao u plesnu školu.

Tada mi je to djelovalo kao najstrašnija stvar na svijetu. Ikada. Strašnije i od gledanja „Kralja lavova“ drugi put. Ali danas, petnaest godina poslije, sve mi to djeluje više nego nužno.

Polazak u plesnu školu bio je mamina ideja. Blizu je, pedesetak metara od kuće, a termin se nije poklapao s treningom. Svakako, neće ti škoditi. To su bili argumenti za, a argumenti protiv bili su svi koje poznajem, a koji piške stojeći. Ne znam kako sam uspio nadvladati balkanski gen u tom trenutku, ali sam krenuo u plesnu školu. I bio prilično redovit. Čak sam na parketu sportskog centra s polaznicima plesao, čini mi se, ča-ča-ča uoči početka natjecanja.

Vrlo brzo shvatio sam da se ne želim natjecati niti nositi košulju koja je u isto vrijeme disko kugla, a jednostavno nisam ni bio dovoljno dobar. I zašto me mama uopće poslala tamo?! Iz istog razloga zbog kojeg mi nikad nije glačala stvari dva puta.

Da bih bio kompletan muškarac.

Ne šalim se. Stvarno je cijeli život radila na tome da budem obrazovan, samostalan, lijepo odgojen i sposoban. Iz ove pozicije, dok kucam tekst na laptopu kupljenom vlastitim novcem, u stanu koji sam plaćam, u stanci od učenja za fakultet za koji školarinu plaćamo zajedno, samo nekoliko sati nakon što sam od kolegice s fakulteta na kavi čuo: “Ti si totalno boyfriend materijal. Svadbeni materijal”, čini se da je uspjela.

Ili ipak nije?

Vidite, danas mi se po tko zna koji put dogodilo da dopustim djevojci u društvu da sama sebi zapali cigaretu, a to je prema knjizi na čijim koricama piše Bonton, posve pogrešno. Pogrešno je reći čak i da moja majka nije uspjela, jer mi sasvim sigurno nitko ne bi izvukao uši da sam je pročitao. Dakle, pogreška je samo moja. U dvadeset pet godina, pa i u osamnaest, svaki ne-napredak je vlastita pogreška. Ispričavam se, ali netko tko je sposoban napraviti dijete i na vlastitu se odgovornost prijaviti u reality, ne može kriviti nekoga drugog.

Sam si kriv.

Svjestan svog propusta, počeo sam objašnjavati kako ja, eto, već šest mjeseci razmišljam o tome da trebam kupiti upaljač (iako ne pušim) koji bi koristio kako bih djevojkama upalio cigaretu. Nakon što sam kao zapeta puška pričekao sljedeću cigaretu i oteo joj upaljač iz ruke, popili smo piće do kraja, a ja sam ustao i nisam joj pridržao jaknu dok ju je navlačila.

Iznerviran tom činjenicom, počeo sam razmišljati o tome kako ću prvom prilikom kupiti Bonton i naučiti napamet sve, pa sam joj zaboravio otvoriti vrata. A onda sam shvatio da sam imao priliku kupiti pravilnik lijepog ponašanja tri dana prije, ali mi je nekako bilo važnije čitati gdje i kako su Saveznici i sile Osovine vodili bitke u Drugom svjetskom ratu.

Džentlmen na internetuPa dobro, spasit će me internet, kao i obično, pomislio sam, ali nije. Ne znam ni zašto sam posegnuo za novom tehnologijom kad je internet mjesto gdje se na sve pazi osim na lijepo ponašanje i na kojem, kad ukucaš džentlemen, dobiješ ime najnovijeg kluba u gradu.

Ali znam što je dugotrajna memorija. To je ono kad dobro spremiš ispit, što se rijetko dogodi, i onda imaš osjećaj da ti je glava prazna i da iz nje ne možeš iščupati ništa osim kose, a onda informacije poslije jedne prave riječi ili asocijacije krenu navirati, no ne znaš odakle to uopće dolazi.

I bilo je upravo tako, pa sam se, uz to da djevojci treba zapaliti cigaretu i reći joj hvala, pridržavanja kaputa i otvaranja vrata, sjetio još i da u trenutku kad  se djevojka diže od stola muškarci trebaju ustati, ali i nekih koje su posve obične, kao što je pomicanje stolca i ljubljenje ruke.

Kao što vidite, to nije ništa spektakularno, ali pridržava li se ijedan muškarac  danas toga? Mislim da je ovo retoričko pitanje. Dakle, problem je u nama. Mi znamo što trebamo raditi, ali ipak ne pomišljamo na to. Ali, pazite sad, nismo jedini. Ni žene se ne znaju nositi s tim.

Usudit ću se čak reći da žene svakoga tko je džentlmen u današnje vrijeme i pažljiv prema njima etiketiraju kao nekoga tko ih samo hoće iskoristiti. Danas žene miješaju ponudu da budu otpraćene kući s pozivom na neobvezan seks, a plaćanje pića s provokacijom. Mislim da je nekim ženama doista neugodno i da se ne znaju ponašati kad preko puta sebe vide nekoga tko im je otvorio vrata. Ovo čak mogu i dokazati.

Jednom prilikom, ima tome možda i dvije godine, otvorio sam vrata djevojci na ulazu u knjižnicu. Najprije sam pomislio da je to jedan od onih trenutaka kad  idete jedno prema drugome cestom i počnete flertovati da biste se na kraju sudarili, pa me ona pušta da prođem, a onda sam shvatio da ona ne želi proći. Njezino objašnjenje bilo je kako nije potrebno da joj netko pridržava vrata. Moje objašnjenje bilo je da je to potrebno meni.

Nikad više nakon toga nisam vidio tu djevojku, ali se nadam da je sljedeći put kad joj je netko otvarao vrata odgovorila blagim osmijehom. To je ono što žena treba učiniti. Prihvatiti pohvalu. Ja tako shvaćam galantnost. Kao respektiranje žena. A ne da žena odbaci takve geste pod parolom lažnog feminizma. Dakle, suština je tu. Izbor je ovaj put na vama.

Meni ostaje samo da sutra ujutro kupim upaljač.

Prijavite se na naš newsletter

O autoru

Stefan Simić

Hedonist since 1990. Student farmacije since 2009. Pišem jer volim. Studiram jer moram. Pišem o ženama jer prijatelje treba držati blizu, a neprijatelje još bliže. To je moj smisao za humor. Neki kažu da im se sviđa, drugi ne shvate da se šalim. Bolno iskren. Ne znam stati. Znam se ispričati. Oružje izbora: ironija. U drugim vijestima: Zveda, Liverpool, knjige, pivo, Clapton. Mračna strana ličnosti: slab na narodnjake i "Obitelj ne smije trpjeti zbog birtije". Tijekom pisanja ove biografije nije ozlijeđena niti jedna životinja, a svaka sličnost sa situacijama i likovima iz stvarnog života posve je slučajna.

Jedna misao o “Džentlmeni – vrsta u izumiranju”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *