Alice Powell

Dečki, spašavajmo svijet muškaraca

Nakon sastavljanja tiketa i selektiranja momčadi na Fantasy-ju, uz Kasabian i „Fire“, neslužbenu himnu Premijer lige, sve je bilo spremno da tu subotu, u 13:45 sati, za kad je bio zakazan početak okršaja između Manchester Uniteda i Tottenhama, dočekam spreman. Tiket smo, pogađate, pali na prvoj utakmici, a na Fantasy-ju je skor bio krajnje poražavajući. Nije puno pomoglo ni to što je David Silva u ponedjeljak navečer namjestio gol protiv WBA. Ali to nije bio najveći problem. Najviše volimo igrati mi koji najmanje znamo. Uvijek je tako bilo. Stvar je u tome što je prijateljica osvojila više bodova od mene.

To je bio jedan od onih trenutaka kad ti je drago što si natjerao oca da igra Colin McRae Rally i simpatično gledati ga kako koči nogom i okreće joystick kao volan, sve dok te zapravo ne počne razbijati i postavljati vremena koja ne možeš ispratiti. Bilo mi je drago sve dok nisam shvatio da ona nije izvadila Zahu i stavila Bolasieja, a da ja jesam.

Epilog je to zbog kojeg sam sada ovdje, nad tipkovnicom, i razmišljam o Alice Powell. Nisam siguran je li vozila posljednju utrku prošlogodišnje Formule 1 jer su V6 motori počeli zvučati manje dinamično od glavne ulice između osam i pola devet ujutro, pa sam prestao pratiti „najbrži cirkus na svijetu“. Ali znam da su prije nje sasvim sigurno četiri žene sjele za upravljač bolida F1.

Nemojte me pogrešno shvatiti, potpuno sam za ravnopravnost spolova. Djevojke trebaju sudjelovati čak i u utrkama F1. Sve dok nose uske košulje i kratke suknje. Ispričavam se ako zvučim seksistički, ali vidio sam Sabine Schmitz u vozačkom odijelu i učinak je isti. Uostalom, potrebno je nešto što će nam skrenuti pozornost s brojki na zaslonu. Ne mogu se više pretvarati da sam Ross Brawn.

Posve je logično da me nakon ovoga neka žena želi pregaziti automobilom. Ako se uspije isparkirati na vrijeme, naravno. Ako je već tako i ako moj život visi o koncu, onda dopustite da kažem još i to da mi ide na živce što žene sve bolje igraju kladionicu, bolje piju pivo i, sve češće čujem za takve slučajeve, igraju PES.

Sve je to simpatično, ali što je previše, previše je. Negdje se mora povući granica. Ono što u jednom trenutku bude romantično, koliko virtualni nogomet može biti, kasnije može iznervirati. Ako smo dali prst, ne očekujemo da nam uzmete cijelu ruku. Još manje, da to bude nakon što nam s Ibrahimovićem date tri gola.

Ženski nogomet
Photo credit: Matthew Wilkinson / Foter.com / CC BY-ND

Naravno, vremena se mijenjaju. Jedina razlika između nas i žena je što one svaku stopostotnu šansu iskoriste, dok smo mi nekako više Fernando Torres poslije Liverpoola. Žene su dobile šansu raditi, uzele su je. Dobile su šansu postati direktorice u poduzećima, uzele su je. Imale su priliku baviti se politikom i onda se dogodi Angela Merkel. Nisam Balkanac, ali ako daš ženi šansu da pripremi ručak, skuhat će nešto s brokulom. Ovo su samo činjenice. Ja volim Fernanda Torresa.

Možda bih i stao u obranu muškaraca i svaku ružnu riječ zamijenio riječju ofsajd, ali znate što, danas žene znaju da je to situacija kad je napadač najbliži golmanu u trenutku upućivanja lopte prema njemu. Poznam dvije djevojke koje su nogometne sutkinje.

Meni sve ovo djeluje kao pripreme za jedan veliki napad na muški svijet. Automobili i nogomet, to su ozbiljne stvari. Zabrinjava me samo jedna činjenica, a to je da žene uvijek izguraju ono što su naumile.

Postali smo mekani. Sve više spuštamo gard. A žene nas direktima sve više tjeraju u kut. Čini se da je naš muški svijet osuđen na propast. I da je samo pitanje vremena kad možemo očekivati ​​nokaut. Ne krivim žene, krivi smo mi muškarci. Postali smo popustljivi, da ne kažem moderni.

Mislio sam kako bi najbolje bilo objaviti rat ženama, skupiti se i udariti punom snagom, ali je to uzalud.

Prije svega, one žive dulje i ima ih više. Uz to, znaju od tri jajeta i pola litre vode napraviti nedjeljnim ručak. Ne smijem ni pomisliti na to što mogu napraviti od različitih vrsta naoružanja. I na samom kraju, žene se drže čvrsto jedna uz drugu, čak i kad se mrze. Pokušajte zeznuti jednu prijateljicu, ostale će vas rasuti na sve strane svijeta, koliko god da ih ima, a mi bismo sjedili i smišljali najnoviji nadimak za jednog od nas.

Ostaje nam ljubav. A čak i najpametnija zaljubljena žena je – zaljubljena žena. Možda je to upravo naša šansa za našu pobjedu.

Istaknuta fotografija: Alice Powell Clay Hill | Phillip Roberts | CC

O autoru

Stefan Simić

Hedonist since 1990. Student farmacije since 2009. Pišem jer volim. Studiram jer moram. Pišem o ženama jer prijatelje treba držati blizu, a neprijatelje još bliže. To je moj smisao za humor. Neki kažu da im se sviđa, drugi ne shvate da se šalim. Bolno iskren. Ne znam stati. Znam se ispričati. Oružje izbora: ironija. U drugim vijestima: Zveda, Liverpool, knjige, pivo, Clapton. Mračna strana ličnosti: slab na narodnjake i "Obitelj ne smije trpjeti zbog birtije". Tijekom pisanja ove biografije nije ozlijeđena niti jedna životinja, a svaka sličnost sa situacijama i likovima iz stvarnog života posve je slučajna.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *