Arhive kategorije: Zabava

Dogovor kuću gradi – parovi su sretniji kad se zna tko pere posuđe

Tko u vašoj kući pere rublje, a tko usisava?

Vjerojatno ne biste ni pomislili da bi ovo moglo biti pitanje koje određuje sudbinu vaše veze, ali znanstvenici tvrde da brisanje prašine i glačanje u velikoj mjeri utječu na odnose ljudi koji žive zajedno. Nije samo stvar u tome tko će očistiti kuću – podjela svakodnevnih poslova u vezi, kako u kući tako i izvan nje, utječe na to kako partneri doživljavaju svoju vezu, kako komuniciraju, kao i koliko nezadovoljstva osjećaju.

Što kaže znanost

Ciscenje

Bez obzira na spol, dob ili status veze na Facebooku, čak 62 posto ispitanika ove ankete slaže se da je podjela kućanskih poslova jedan od tri glavna sastojka u receptu za uspješan brak (prva dva sastojka su vjernost i kvalitetan seksualni život). To je značajna razlika u odnosu na prethodne ankete, i danas nema dvojbe da su muškarci počeli preuzimati više poslova. Međutim, iako muškarci, primjerice, u SAD-u, troše dvostruko više vremena na kućanske poslove u odnosu na ankete rađene prije 40 godina, žene još uvijek obavljaju više kućanskih poslova (oko 67%) i troše više vremena za svakodnevno dovođenje kuće u red i podmirivanje potreba obitelji (39% u odnosu na 23% muškaraca). Uz to, tate i djeca imaju puno više slobodnog vremena (30% i 39%, respektivno) u odnosu na mame (22%), koje se često osjećaju kao da potrebe obitelji uvijek moraju stavljati prije svojih.

Iako ćete često čuti argument da su najbolji kuhari na svijetu muškarci, statistika kaže da se rijetko hvataju kuhače – žene spremaju čak 91 posto obroka tijekom tjedna i 81 posto obroka tijekom vikenda.

Uz to, žene se češće okreću multitaskingu kao rješenju za nagomilane kućanske poslove i obveze – pa je tako uobičajeno razgovarati telefonom dok glačamo, pomagati djeci s domaćim zadaćama dok spremamo ručak ili odgovarati na mailove dok uspavljujemo bebu.

Multitasking

Ima i izuzetaka

I to jedan. Parovi bez djece koji su postigli dogovor da dijele kućanske poslove najčešće u tome i uspijevaju. Dinamika se mijenja čim na scenu stupe djeca i većina parova okreće se tradicionalnim obiteljskim ulogama, gdje mame preuzimaju više kućanskih poslova u odnosu na tate.

Ne pričamo o ravnopravnosti bez razloga…

Osim očitih prednosti, studije su pokazale da parovi koji ravnomjernije dijele obveze (drugim riječima, u vezama u kojima muškarci obavljaju 30-65% kućanskih poslova) i u podjednakoj mjeri brinu o djeci, više uživaju u seksualnom životu i češće vode ljubav. Možda je sada pravi trenutak da se podsjetimo kako zadovoljstvo u krevetu utječe na naše zdravlje i generalan stav prema životu.

Gdje je rješenje?

Da ne bismo odmah počeli s drvljem i kamenjem na muškarce, vrlo je važno razumjeti dinamiku kojom se odigrava veza – ako nema razumijevanja i jasne komunikacije, podjela poslova često se svede na svakodnevno gunđanje, kritiziranje i zamjeranje, što zajednički život može učiniti nepodnošljivim. Mi, žene, često se osjećamo kao da nosimo cijeli svijet na svojim ramenima i imamo neodoljivu potrebu podsjećati partnere na sve sitnice koje im redovito promiču, dok se muškarci osjećaju kao da trpe stalan pritisak kad su kod kuće, pa im odlazak na posao često predstavlja svojevrstan praznik, ma koliko to ironično zvučalo.

Brak

Rješenje, naravno, nije crno-bijelo, ali najvjerojatnije leži negdje u kombinaciji otvorene, iskrene komunikacije, izlaganja svojih očekivanja i jasne podjele poslova. Pritom, podjela ne mora biti 50:50, nego je realnije težiti dogovoru da radimo poslove u kojima smo dobri, u kojima (koliko je to moguće) uživamo i koji nam idu od ruke. Na taj način parovi znaju što se od njih očekuje, pa bude daleko manje nesuglasica i razmirica na svakodnevnoj razini.

Zašto jaz u muško-ženskim odnosima uopće nastaje?

U većini obitelji na brdovitom Balkanu princip je isti – mame uče kćeri (izravno ili primjerom) kako prati posuđe i rublje, peglati, brisati prašinu i kuhati, a tate sinovima pokazuju kako pokositi travnjak, obaviti sitne popravke ili provjeriti ulje u autu. Vrlo rijetko događa se obrnuto, pa većina djevojaka odraste ne znajući kako promijeniti gumu na autu, a mnogi dečki ne znaju kako uključiti perilicu. Zato u vezama djevojke najčešće preuzimaju kućanske poslove, a dečki brinu o autu. Ovaj sustav prenosi se s koljena na koljeno i, unatoč emancipaciji, još se dobro drži.

Ako želimo postići istinsku jednakost među spolovima, onda je očekivati da se kućanski poslovi dijele na pola. Međutim, drage dame, ovdje ću morati na se trenutak poigrati đavoljeg odvjetnika – ako očekujete da vaš dragi opere posuđe ili raširi rublje, onda budite spremne i zaviriti ispod haube. Na kraju krajeva, ravnopravnost i treba biti obostrana, zar ne?

Prijavite se na naš newsletter

Ako osvajanje propadne – svidi se njezinoj baki

Dok većina ljudi ponedjeljak ujutro provede kukajući po kafićima kako nema posla i po internetu kako je sve jako dosadno, ja jutro ponedjeljkom provodim zatrpan papirima s jedne i zahtjevima gazdarice s druge strane, a onda odem na fakultet.

Kako često ne stignem ni jesti, bio sam prisiljen nekoliko minuta, iako je meni trajalo kao vječnost, slušati o tome kako sam zaljubljen do ušiju u kolegicu, bez mogućnosti da kažem bilo što u vlastitu obranu. Za to kratko vrijeme koje sam proveo u unakrsnoj vatri krivim isključivo svoju majku. Ona me naučila da se ne smije pričati punih usta, kao moja baka.

Sve što sam u tom trenutku želio učiniti jest da, kao svaki dobar obrambeni igrač koji se nađe u kriznoj situaciji, kad lopta padne na metar od gola, šutnem loptu što dalje. Zato sam odmah objasnio da to nije isto. Da zaljubljenost i simpatije imaju zajedničku osobinu da su riječi. I da bi to bilo to.

Nekad se događa da loptu izbacite točno na nogu protivničkom igraču. Jednostavno nije moj dan. Dok sam uklizavao pravo na loptu i riskirao da ostanem bez rebra, pokušao sam objasniti kako nisam zaljubljen. Znate već kako to ide…

To su one situacije kad kažete djevojci u krevetu da… ovaj, zaboravite. Nešto kao živo blato. Što se više koprcate, sve više upadate u njega.

Zato sam pobjegao i dao sebi tri dana da razmislim o tome jesam li stvarno zaljubljen. Ili ipak ne.

Prvo i osnovno, čovjek mora raditi iznimno glupe stvari kad je zaljubljen. To što sam danas ponio 600 kuna jer je na webu pisalo da tenisice toliko koštaju, a onda na blagajni i s  tenisicama u rukama shvatio da sam usput svratio do Meka i kupio šejk, to se ne računa. To je samo nešto što se meni inače događa. Da odem na upis na fakultet bez papira za upis. Na upis ocjene bez indeksa. Ako zaboravimo da sam se morao vratiti do stana po još novca da bih mogao kupiti tenisice, nisam učinio ništa glupo još od onda kad sam ukrao čašu za pivo u bircu da bih u nju stavio buket cvijeća za djevojku. To je bilo glupo.

Jesam li sebe uhvatio da se smijem bez ikakva razloga kao da mi je netko ugurao vješalicu u usta? Nisam. A to rade zaljubljeni ljudi. Smiju se kao luđaci. Ne bole me jagodice na obrazima, akutnih sindroma nema. Dakle, nisam.

Ali što ako ja lažem sebe? Što ako samo živim u negaciji? Što ako je sve to samo obrambeni mehanizam?

Iskreno, ne vjerujem. Ali je posve u redu da se zapitam. Ipak sam zamolio i nekoliko ljudi da mi kažu nešto više o simpatiji – vidite kako koristim riječ simpatija, ne zaljubljatija – dakle, obavještajna služba radila je svoj posao. Pokušao sam i juriš. U dva navrata. Taktizirao sam. Nisam bio ni bez srca. Borio sam se hrabro i nisam dopustio da budem potisnut ni jedan jedini metar unatrag.

Meni ovaj odlomak zvuči kao neki romantični opis rata. Moguće je da je tako. Nakon gotovo 500 stranica Velikog rata nije ni čudo.

Znam da je mir u modi, začinjen sa 50 nijansi seksa, ili nekim Coelhovim citatom, ali ja volim ratnu tematiku. S puno taktike, logistike, mapa i opisa bitaka.

Strategija

Zato sam pročitao Lov na Rommela. Iz nje sam naučio da, čak i kad je taktika savršena, kao što je bila tijekom Pustinjske lisice, može doći do problema u linijama opskrbe. Razvuku se, logistika zakaže, tenkovi ostanu bez goriva, a vojnici gladni i žedni. Još ako ne stigneš zatvoriti Suez, dobiješ Britance koji te napadnu i na kraju – izgubiš.

Ako je već situacija takva da je ne možeš preokrenuti u svoju korist kao Amerikanci kod Midwaya, gdje su potopili četiri japanska nosača zrakoplova i uz malo sreće okrenuli odnos snaga na Pacifiku u svoju korist, kako sam naučio u Vjetrovima rata, vrlo je važno da znaš kad treba stati i potpisati barem separacijski mir.

Za to služi obavještajna služba. Da ti kaže kad je dosta, ali i kad ti dobro ide. Jednostruka, ona koju provode tvoji frendovi, i dvostruka, špijunaža kojom se bave njezine prijateljice. Britancima je uspjelo preokrenuti tijek rata u svoju korist tako što su dekodirali Enigmu, možda će i tebi krenuti. Nikad ne možeš znati dok ne pokušaš. A ni tada ti uspjeh nije zajamčen.

To je čar osvajanja. Ono ide odmah iza toga kad se prvi put tijekom dana budeš smijao kao da si progutao vješalicu. Tada si zaljubljen. Simpatija postaje Normandija, a jedan običan utorak ili srijeda tvoj Dan D. Tada se pokušaj sjetiti svih stvari koje su potrebne. Taktika, logistika, obavještajna služba. I, naravno, moral. On je važan. Ne smiješ odustati i da razočaraš pradjeda generala. Izgubljena bitka ne znači izgubljen rat.

Sve i da se nađeš nad zelenim stolom, jednoga sunčanog dana – uvijek je lijep i sunčan dan kad izgubiš – spreman potpisati kapitulaciju, ne brini. Postoji tajno oružje.

Baka. Tako je. Svidi se njezinoj baki. To je najvažnije. Ako nema baku, Bog joj dao pokoj vječni, poradi na tome da se svidiš mami. Sve djevojke slušaju svoje mame, a vole tate. Ako to ne prođe, doznaj što tata voli piti… A da se svidiš sestri? Tako ćeš, i ako izgubiš rat, uvijek imati nekoga da ti izvida junačke rane.

Prijavite se na naš newsletter

Billboard ljubavi

Gotovo svaki dan na internetu se mogu vidjeti tekstovi u kojima, na temelju horoskopskog znaka ili imena djeteta, možete dobiti odgovor na pitanje koja vam je omiljena poza u seksu ili koje će vam boje biti novi kauč.

Ispričavam se, otkad je prihvatljivo da savjete za svoje veze i probleme tražite na internetu? Vjerojatno istog trenutka kad je postalo prihvatljivo da ljudi slikaju svoja stopala i objavljuju ih na društvenim mrežama.

TattooZna se kako se bori s krizama u vezi. Kupiš cvijeće i ispričaš se. Ako to ne prođe, prestaneš se ponašati kao kreten.

Međutim, nekad je broj nepodignutih dasaka na WC školjki previsok, a prijatelji, koji ne izlaze otkako si kupio PlayStation 4, su previše bučni.

Hladni rat je počeo, a vi se nalazite s pogrešne strane Berlinskog zida.
Ono što je potrebno učiniti u tom trenutku, nije iščlaniti se iz komunističke partije i pozvati Mela Gibsona da ispregovara uvjete vašeg puštanja i dobije nominaciju za još jedan Oscar. Ne. Potrebno je puno više od toga.

Potrebno je ženu ostaviti bez daha.

Dakle, pokažite joj da vas nije sramota biti nježni i osjećajni, dajte joj do znanja da joj želite pokloniti pažnju. Iznenadite je. I tu ne mislim da joj kupite psa. Izletjeli biste oboje van. PlayStation bi zadržala za sebe.

To je jedno od onih iznenađenja koje treba potvrditi da vam je stalo, a najbolje od svega bi bilo da pored toga govori još: “Ja te jako dobro poznajem”.

Dakle, ako vaša žena voli bunde, prodajte PlayStation i kupite joj jednu. Ako voli poeziju, napišite joj pjesmu, vi koji ne pišete ni popis kad idete u trgovinu nego vam ga ona diktira. Jednostavno učinite nešto da ona poludi za vama.

Samo, molim vas, u svoja četiri zida. Ljubav je intimna stvar. Ljubav nije tri srca na zidu na Facebooku i pjesma Prljavog kazališta s natpisom “nedostaješ”, a on je izašao samo do dućana. To je korak do zajedničkog profila, a opet, on je korak do raskida.

Milice volim teProšli tjedan na ulici sam naletio na auto ispisan porukama posvećenima jednoj Milici i od tada me ta misao proganja do te mjere da sam morao o njoj napisati cijeli tekst.

Možda bi sve to bilo cool u srednjoj školi, nakon nastave, ispod njezina prozora, dok joj majka prolijeva vodu na vas, ali ne i kad odrastao čovjek vozi automobil na kojem piše „VOLIM TE MILICE“ i „MILICE, TI SI SMISAO MOG ŽIVOTA“. Još manje kada je auto Peugeot 407.

Prva misao bila mi je: “Ako voliš Milicu, zašto joj to radiš?”

Druge se ne sjećam, bio sam previše zauzet vađenjem mobitela iz džepa da bih stigao fotkati za Instagram. Treća je vrlo vjerojatno bila povezana sa stajanjem u redu u ljekarni i kupnjom lijeka protiv povraćanja.

Sada ozbiljno, baš je odvratno.

Oduševljeno sam ušao u ured koji sat kasnije, naoštren da se šalimo na njegov račun, i pokazao kolegicama sliku, a one su, ne znam kako, stale na njegovu stranu. Rasprava je trajala dobrih sat vremena, a ja sam dobio gomilu dokaza kako je to baš simpatično i nije seljački. Međutim, ostao sam čvrst i nepokolebljiv.

Čovjek vozi Peugeot, mora biti kriv. Ostaje samo pričekati da je zaprosi. Kladim se da će biti pred punim stadionom. Stavit ću lovu na X. Ona pristaje, ali se razvode godinu dana poslije.

Na billboardima u gradu osvanulo je: “TI NISI SMISAO MOG”. U potpisu: Milica.

Prijavite se na naš newsletter

Kućni ljubimci – čuvari obitelji

“Mama, mama, mogu li dobiti kućnog ljubimca?”

Sigurno vam je dijete umiljatim pogledom bezbroj puta postavilo ovo pitanje, a vaš odgovor uvijek je dosad bio niječan. Razmislite o svojoj odluci, jer osim što vam psi i mačke pomažu u odgoju djece, oni čudotvorno djeluju na naše zdravlje!

Istraživanja Australskoga medicinskog instituta pokazala su da maženje ljubimaca smanjuje visok krvni tlak i ubrzan rad srca. Također, iako zvuči nemoguće, manja je vjerojatnost da će djeca koja odrastaju uz ljubimce bolovati od astme i alergija. Nekad se smatralo da djeca češće obolijevaju od alergija ako provode puno vremena sa životinjama. Na svu sreću, studije su pokazale da je preporučljivo da djeca odrastaju uz krznenog prijatelja jer upravo izlaganje psećoj ili mačjoj dlaci od malih nogu jača imunološki sustav.

Vjeruje se da prisutnost mačaka ima čudotvorno djelovanje na izlječenje od migrene i različitih bolova. Naime, ako vas boli glava, a mačka leži do vas ili je držite u krilu, velika je vjerojatnost da će bol nestati.

U redu, kućni ljubimci djeluju pozitivno na naše zdravlje, ali kako utječu na djecu?

I kad pomislite: “Na kraju ću se samo ja brinuti o tom psu!”, nemojte se zabrinjavati. Osim što će vam se netko uvijek radovati kad se vratite s posla, kućni ljubimac će vam pomoći i u odgajanju djece.
Na popisu svih prednosti, odgovornost uvjerljivo zauzima prvo mjesto. Obvezna šetnja, hranjenje, čišćenje, pa čak i igranje s ljubimcima, aktivnosti su koje se ne mogu izbjeći. Briga o njima ispunjava djecu, potiče im nježnost, iskazivanje emocija i otvorenost. A neosporno je da ljubimci utječu i na njihovo ponašanje. Pri upoznavanju s drugima djeca su komunikativnija i lakše sklapaju prijateljstva. Igra s ljubimcima stimulira beskrajnu dječju maštu.
Svakom šetnjom sa psom djeca su fizički aktivnija. Razvoj suvremene tehnologije doveo nas je do toga da provodimo sate i sate za kompjutorom, mobilnim telefonima i kojekakvim tehnološkim spravama.

Izađu li u park, djeca kvalitetno provode vrijeme na svježem zraku i u prirodi.

Kad vaša djeca postanu tinejdžeri i dođu u fazu u kojoj ih “nitko ne razumije”, ljubimci stupaju na scenu. Kako djeca sazrijevaju i počinju se osjećati odbačeno i nesigurno, upravo pored kućnih ljubimaca osjećat će se potrebnijima i korisnijima jer je krznenim prijateljima potrebna svakodnevna briga.

Moj pas Glišo pomogao je mami u moj i sestrinom odgoju. Pogotovo u razdoblju kad nas je drmao pubertet. Sati provedeni vani s društvom izgledali su nam kao minute i često smo zaboravljale javiti mami da ostajemo dulje nego što smo planirale. Uz ljutnju i brojne kazne, pomoglo nam je i mamino pitanje: “A biste li se vi brinule da Glišo ode van i ne znate kad će se vratiti?”. Od tada smo bile pažljivije i bolje smo razumjele njezinu brigu.

Uz to, Glišo nam je pomogao (barem nakratko) da skrenemo misli kad smo izgubili člana obitelji. Poznato je da psi sprječavaju depresiju jer nam pružaju bezuvjetnu ljubav i pomažu da se obitelj zbliži i bude više povezana. Novi član obitelji obogaćuje život i pruža iskrenu radost i sreću.

I kad se odlučite imati ljubimca, nikako ne zaboravite na higijenu

Čistoća kućnih ljubimaca je “must“, osobito ako imate djecu do pet godina. Da biste spriječili blatnjave tragove po podu, ali i sačuvali zdravlje, spremite jednu krpu za novog člana obitelji (posebno ako živite u stanu). Nakon svake šetnje obrišite mu šape. Kad perete suđe, ne zaboravite  zdjele za vodu i hranu svoga ljubimca. Isti slučaj je i s krpicom i košarom u kojoj spavaju. Perite ih u perilici rublja barem dva puta mjesečno.

Odlazak veterinaru prijeko je potreban. Cijepljenje protiv različitih bolesti, parazita i zaraza ne štiti samo vašeg ljubimca nego cijelu obitelj. Pripremite se za ljeto i spriječite krpelje, buhe i ostale napasti da žive na račun vašega najboljeg prijatelja. Zaštite ih posebnim sredstvima koje možete kupiti u ljekarnama ili pet shopovima.

Osim šetnje, hranjenja i maženja, ne bi trebali postojati dodatni poslovi oko ljubimaca. Odmah postavite pravila i držite ih se. Ne zamarajte se time ako ne uspijete istrenirati psa da ih poštuje jer su ona za vas, a ne za njih! Odlučite koji kutak će postati njihovo mjesto. Zabranite im da ulaze u vaš krevet. Redovito ih četkajte, češljate i kupajte. Dlake po kući usisavajte, skupljajte pamučnim ili krpama od mikrovlakana. Izbjegavajte hraniti ljubimce na tepihu. Izdvojite im dio u kuhinji gdje će uvijek dobivati svoj omiljen obrok. I jedino što vam preostaje jest da ih bezuvjetno volite, pružite im topao dom i dopustite im da budu čuvari vaše obitelji!

Prijavite se na naš newsletter

Kad napunim 25. Sljedeće pitanje, bako!

Život je u principu skup pitanja. Moj se do prije mjesec dana nalazio točno između: “Kad ćeš diplomirati?” i “Kad ćeš naći djevojku?”. Tu su još: “Kad ćeš početi raditi?”, “Kad se ženiš?” i naravno: “Hoće li skoro unuci?!” Redoslijed ne mora nužno biti ovakav, ali u biti nitko nakon obiteljskog ručka nije uspio izbjeći bakinu i strininu unakrsnu paljbu.

Ne, nisam diplomirao. Imam 25 i već bih baki trebao priuštiti praunuče. Mislim da to samo ne smijem izgovoriti naglas.

Da se ona pita, ja bih već morao i diplomirati i imati dijete. Ali se ovdje, na svu sreću, pitam ja. A pitanje za ovaj tjedan glasi:

Pa dobro, kad je pravo vrijeme za ozbiljnu vezu pa da baka može odahnuti?

Stjecajem okolnosti, znam da to nikako ne treba biti srednja škola ili kraj osnovne. Jednostavno je, završi raskidom uoči samih zaruka i sjedenjem cijeloga života pored nekoga s kim si zato što ti je bilo vrijeme. Glupost.

Ovo se zapravo događa svaki dan. Provrtite film u glavi o svim srednjoškolskim parovima koji su bili sretni i nasmijani svaki veliki i mali odmor, i shvatit ćete da su u velikom broju slučajeva u braku, ali s nekim drugim ljudima. Sve je počelo njezinim statusom: “Ima ta jedna vrsta nedostajanja, po meni najgora, kad dvoje ljudi sjedi jedno pored drugoga i nedostaje im ono što više nisu …”, a završilo se tako što su priznali sebi da nisu prošli sve i, što bi rekao Čola, probali sve. Drugim riječima, previše vremena potrošili su na kupnju plišanih medvjedića, upoznavanje tuđe rodbine i spremanje ispita zajedno, a svijet oko njih je drukčiji od sigurnosti koju nalaze u riječi „mi“.

Međutim, nije vrijeme jedino što je ovdje važno. Da, manje su šanse da preživite do sudbonosnog „da“ ako se niste pohvatali na ekskurziji kad su vas ostavili u sobi same. Vrlo je važno jeste li spremni.
Ne želiš se naći tamo gdje je bio Kobe Bryant u svojoj prvoj sezoni, 1997. godine u polufinalu protiv Utah Jazza, i promašiti cijeli koš četiri puta. Samo se on može vratiti nakon toga i postati vjerojatno drugi najbolji košarkaš svih vremena. Želiš biti na visini zadatka. Zato sljedećih godina svaku sezonu započinješ trčanjem u tri ujutro i desetosatnim treninzima. Moraš biti posvećen. Moraš biti Francesco Totti. Vjeran jednom klubu cijeli život.

Ipak, glavno mjesto u ovoj raspravi zauzima samo jedan trenutak – shvaćanje da je to osoba pored koje želiš biti. U vrijeme moje bake to je bilo jednostavno. Svidi ti se. Igrate kolo jedno pored drugoga. On traži tvoju ruku. Uzmete se. Ili ti jednostavno mama i tata odrede i gotovo je. Crno ili bijelo. Danas je, međutim, sve … pa … 50 nijansi sive.
Puno toga treba se poklopiti. Takvo je vrijeme. Nekad nisi imao telefon, danas imaš android.

Ja sam ovdje pokušao pomoći da se ne razvlačite cijeli život s nekim iz navike, a da ga onda ostavite ispred oltara jer ste shvatili da ćete do kraja života gledati istu osobu. Djevojku ili dečka vam neću tražiti. To već morate sami.

Ipak, spreman sam dati još jedan savjet. Ne pokušavajte naći nešto što zadovoljava sve kriterije vaše pretrage. Život nije Google i vrlo često ostanete bez rezultata pretraživanja. Još bolje, nemojte tražiti samo lijepe stvari. Lako je kad je lijepo. Treba biti s nekim i kad je teško. Tražite samo ono najgore. I to u sebi. A onda pronađite osobu koja će to poništiti.

Bok, ja sam Stefan Simić, imam 25 godina i ovisnik sam o društvenim mrežama i nekoliko večeri zaredom nisam se sjetio da mi je telefon u džepu.

Prijavite se na naš newsletter

Muško-ženska prijateljstva

Često u društvu raspravljamo o tome je li moguće prijateljstvo između žene i muškarca. Mišljenja su različite, no ja spadam u grupu koja vjeruje, tj. želi vjerovati da je takvo prijateljstvo moguće. Iako nemam iskustva u vezama koje su počele, odnosno nastavile se nakon prijateljstva, mnogi prijatelji uvjeravaju me u suprotno.

Pa i na kraju većine romantičnih filmova najbolji prijatelj postaje princ na bijelom konju, koji se krio u dvorcu čekajući pravi trenutak da otkrije emocije. Filmovi nas uvjeravaju da u to slijepo vjerujemo. Ali ne bih se složila s time. Ne samo da imam prijatelje za koje bih ruku u vatru stavila, nego znam za mnoga prijateljstva koja su trajala i traju godinama, desetljećima.

Evo i moja mama ima prijatelja s kojim se druži više od 30 godina. Na moje pitanje: je li nekad pomislila da njihova veza može prerasti u romantičnu, njezin odgovor bio je bez razmišljanja: “Ne, nikada!”.

Odgojena u tom duhu, da prijatelj može biti i muškarac i žena, mogu se pohvaliti da imam nekoliko prijatelja s kojima se odnos nije mijenjao godinama. Uživam u muškom društvu. Priznajem da se katkad osjećam kao da pripadam muškoj populaciji. Pogotovo u trenucima kad u mojoj prisutnosti bez dlake na jeziku komentiraju žene, a zaborave da sam i ja žensko. Da ne spominjem ogovaranje. O da, ogovaraju više nego mi žene! No, kad sam u njihovu društvu, shvaćam (uvjerena sam) da između nas nema seksualne privlačnosti koja često mijenja prijateljske odnose.

Pozvala bih se i na znanstvena istraživanja. Žene su, naime, sklonije zadržati emocije na „sviđanju“ negoli obrnuto. Muškarci u tom slučaju pretpostavljaju da je posrijedi obostrani osjećaj. Žene su također uvjerene da nema nikakvih romantičnih osjećaja, a ako i postoje, često ih ignoriraju.

Istraživanje je također pokazalo da je muškarcima teže ostati “samo prijatelji” sa ženama.

Imamo različite poglede na odnos muškarca i žene. To je objašnjeno (ali i dokazano) činjenicom da muškarci jednostavno nisu u stanju isključiti želju za zavođenjem i fizičkim odnosom.

Kad se prepustimo osjećajima, prijeđemo granicu prijateljstva i zakoračimo u osjetljivu zonu zvanu “prijatelji s povlasticama”, stvar postaje komplicirana. Svjedok sam situacija u kojima je druženje preraslo u neobaveznu vezu. Međutim, ako ona ne preraste u ozbiljnu vezu i prekine se, nastaju neugodnosti. Možemo se pretvarati koliko hoćemo, ali nakon seksa ništa više neće biti isto. Mala je vjerojatnost da razgovorom i sporazumnim raskidom možemo nastaviti tamo gdje smo stali.

Međutim, vjerujem u ljubav na drugi pogled. Moguće je da u prijateljstvima postoje iskre od samog početka druženja, koje često ne primjećujemo. U takvim situacijama ljudi iz okoline nam „otvore oči“. I dok razmišljamo o drugima, možda je srodna duša u našem okruženju.

Postoje i osobe koje su svjesne te kemije, ali žele najprije dobro upoznati osobu suprotnog spola prije nego što se upuste u vezu.

Ali, onda dolazimo do onog pitanja koje mnoge muči: treba li prijatelju priznati vlastite emocije? Ignoriranje emocija kod ženskog spola (što je pokazalo istraživanje) opravdano je upravo činjenicom da ne postoji samo strah od odbijanja, nego i od onoga što ostaje nakon priznanja, koje potpuno mijenja prijateljstvo. U tome ne bih isključila muškarce, jer smatram da je i njima potreban poticaj. Ja se uvijek vodim mišlju: bolje se kajati zbog onoga što je bilo, nego zbog onoga što nije. Skupi hrabrosti i pokaži strahu zube!

Ako ste potpuno sigurni u prijateljstvo s muškarcima, baš kao i ja, pogledajte i prednosti.

Katkad su nam potrebni savjet i mišljenje iz muškog kuta  – osoba koja će nam dešifrirati brojne SMS-ove i što je skriveno iza svih izgovorenih (ili neizgovorenih) rečenica muškaraca. Iznenadile biste se koliko ih nekad pogrešno shvaćamo. Ali i oni žene. (Muški) prijatelj je zato tu za nas. I ne samo tada. Mi žene smo nježniji spol i dobro bi nam došla pokoja pomoć u kući, još jedan par ruku u prenošenju teških stvari i mijenjanja sijalica (iako mislim da to možemo same).

Generalno, postoje predrasude o ovakvim prijateljstvima. Ali i dalje se postavlja pitanje – mogu li muškarci i žene biti prijatelji? Moj odgovor je – DA, mogu!

A sada me ispričajte, odoh gledati košarku s prijateljima 🙂

Prijavite se na naš newsletter

Kada ustaju Porsche djevojke?

Na današnje sam vježbe, nakon gotovo sat i pol vremena provedenih u gradskom prijevozu, ipak stigao s petnaest minuta zakašnjenja. A ustao sam u šest. Što me dovodi do pitanja koje me muči već dulje vrijeme.

Kada ustaju Porsche djevojke?

Pretpostavljam da sam dužan na samom početku objasniti tko su Porsche djevojke.

Za mene je svaki Porsche, ma koliko kubika i konjskih snaga imao, bio kabriolet ili džip, uvijek i samo – Buba. Stvar je u tome da već 84 godine, koliko taj brand postoji, svi automobili manje ili više nalikuju na Bubu, koju je po nalogu Adolfa Hitlera projektirao Ferdinand Porsche – osnivač istoimenog automobilskog diva.

Porsche vozila uvijek su ista. Ili barem jako nalikuju jedan na drugog. Bez iznimke i u svakoj situaciji. To me podsjeća na tip djevojke koji uvijek i u svakom trenutku izgleda savršeno. Dotjerano do maksimuma. Takve djevojke, kompletno našminkane i s uvijek ispeglanom kosom, znamo svi. Vidjeli smo ih barem jednom kad smo bacali smeće. Barem jednom u teretani. Bar jednom u parku popodne. Čak i na bazenu.

Sada, kad znate što je to Porsche djevojka, mogu vam reći da sam se raspitao i da vjerojatno ustaju sat vremena prije mene. Četrdeset pet minuta da bi se spremile i petnaest kako bi se uvjerile da su to dobro odradile. U najboljem slučaju. Dakle, odgovor bi bio u pet ujutro, ako uopće i spavaju.

Ovo nije znanstveno potvrđena činjenica, više slobodna procjena nekoga čija se sestra subotom navečer šminka kao Winnetou i naraste barem deset centimetara, poslije Poeme o ormaru punom starih krpica.

Ipak, kad malo bolje razmislim, pitanje na koje treba dati odgovor nije kada ustaju, niti zašto ustaju (to je posve očito – da bi uspjele nacrtaju oči) nego zbog čega imaju potrebu svakog trenutka biti savršeno dotjerane?

Jedino što mi je palo na pamet jest da bi možda na putu do kontejnera mogle sresti ljubav svog života, ali prava je istina da smeće iznosimo ujutro kad krećemo na posao, kad žurimo i jedino na što tada mislimo jest da ne dobijemo otkaz i da muškarci koji žive sami smeće iznose samo kad više nemaju prostora gomilati vrećice oko kante. Dakle, previše su zauzeti nošenjem osam vrećica istodobno i balansiranjem boca Coca-Cole ispod pazuha da bi obratili pažnju.

Dotjerivanje

Ali ne mislim da je to bit problema. Problem je ovdje puno dublji i krije se ispod maske. Nisam pristalica teorije da odijelo čini čovjeka, ali sam siguran da izgled može puno toga reći o čovjeku. Sandale preko čarapa siguran su znak da u stanu i dalje imaš goblen, a neobvezna cool punđa da ti je prljava kosa.

Tom logikom vođen, savršeno odijevanje, šminka i obuća uvijek moraju kriti nešto ispod. Ili u ovom slučaju ništa.

Moja teorija je da su djevojke koje su uvijek i u svakoj situaciji dotjerane generalno prazne. Znam da ovo možda zvuči ružno, ali pogledajte to na ovaj način: koliko vremena za čitanje knjiga, gledanje filma ili druženje s ljudima ostane nekome tko tri sata dnevno potroši na izgled?

To je tip djevojaka kojih je sram sjediti u parku, šetati neobvezno po kvartu i psovati. Drugim riječima, ponašati se kao frend. A to je ono što muškarca, ako ga štikle, šminka i damica u vama privuku, ostavlja pored vas.

Vrlo je moguće da griješim, ali kako objasniti činjenicu da se, sada već slobodno mogu upotrijebiti termin – napucane djevojke, uvijek i isključivo druže s prijateljicama koje su u istom điru? Vrlo je moguće i da sam šovinist. I da sve djevojke kojima sam upravo posvetio 500 riječi znaju naizust ekipu Liverpoola koja je 2005. osvojila Ligu prvaka. Moguće je da u potpunosti griješim i da u njima ima puno više od fizičkog izgleda i dosade koju donesu nakon deset pojavljivanja u najsavršenijem izdanju.

Štoviše, volio bih da me netko demantira, ali bojim se da se to neće dogoditi, jer se sve djevojke koje bi imale nešto reći protiv ovoga trenutačno šminkaju i peglaju kosu, samo da bi izašle do dućana i kupile kruh.

Prijavite se na naš newsletter

Moja sestra i njezino društvo Nemam-što-odjenuti

Zaposlen sam malo dulje od godinu dana, što bi značilo da sam se barem 250 puta ujutro morao pristojno odjenuti. Dakle, ne da se uvučem u trenirku ili ostanem u pidžami i cijeli dan provedem gledajući serije, nego da obučem nešto smisleno. Za početak, to bi značilo da nikako ne bih smio imati bijele čarape na traperice i… ovaj … izaći iz stana bez majice.

Naravno, stvari se kompliciraju kad treba izaći u grad. Ali tek toliko da je potrebno uskladiti remen s cipelama. I to bi bilo to.

I jedno i drugo ne traju dulje od 15 minuta, sa svim glačanjem, osim ako sam planirao odjenuti bijelu košulju za koju je potrebno 10 godina radnog iskustva u kemijskoj čistionici. Tada se jednostavno odlučim za neku drugu i ponovno sam spreman za izlazak, ovaj put poslije punih 17 minuta spremanja.

Zato me oduvijek zanimalo zašto moja sestra provede dva sata spremajući se za grad i na što potroši ta dva ili, u iznimnim situacijama, čak i tri sata.

Bio sam kod kuće desetak dana tijekom novogodišnjih i božićnih blagdana. Kako je to idealno vrijeme da se u provinciji skupe svi studenti i napune sva mjesta u gradu, što dalje znači da je svako večer idealno za izlazak, imao sam dovoljno vremena za analizu.

Prvih sat vremena obično provede pričajući na mobitel s prijateljicama, od čega se pola sata ne mogu dogovoriti gdje će izaći, a drugih pola sata ne mogu se dogovoriti kada će krenuti. Slijedi pola sata tuširanja, a onda i 15 minuta kreveljenja u ogledalo, što se može podvesti pod šminkanje. Ono što slijedi je pola sata u kojima se 10 minuta gleda u ogledalo i zapitkuje svakoga tko joj se nađe na putu kako joj stoji, a preostalih 20 minuta se još malo svađa s prijateljicama, ovaj put jer je jedna od njih iznenada odlučila da joj se ide u drugi lokal. U slučaju da treba oprati kosu taj dan, broj sati spremanja za grad penje se na plus beskonačno.

Svaki prosječan matematičar primijetit će da ovdje nedostaje 45 minuta, kao što sam to primijetio i ja. Jedne subote, odlučio sam otkloniti i tu dvojbu pa sam je pratio po kući. Shvatio sam da misterij neću riješiti tako što ću samo čekati da me pita što je bolje da odjene, bijelu kombinaciju koja nalikuje na Frodov Mithril iz „Gospodara prstenova“ ili crnu koja je previše uska i kratka da bi se tretirala kao odjevni predmet.

I znate što je radila?! Stajala je ispred ormara i gledala u nj! A onda je počela preturati po stvarima, da bi ponovno zakucala pogled negdje u daljini, između treće i četvrte vješalice.

Upravo kad sam pomislio da će uzviknuti: “Eureka!”, i otrčati pred komisiju za Nobelovu nagradu s formulom za lijek protiv starenja, ona se okrenula meni i “prošaptala” onako kako ljudi na ovim prostorima govore pred djecom razvedenih roditelja kad pričaju o raku:

„Ja nemam što obući.“

Da nisam svojim očima gledao kako stoji ispred prepunim ormarom, možda bih i mogao povjerovati.

Nisam ni zaustio kako bih joj rekao da nije normalna, a ona je počela objašnjavati što s čime ne ide, što joj je malo, a što je nosila prošli vikend.

Većinu stvari prepoznao sam iz njezine priče jer sam mjesec dana prije oprao pun kofer njezinih stvari, s obzirom na to da ona živi u studentskom domu, a tamo nema perilice. Stvari koje su dvostruko manje od mojih, a stoje u dvostruko većem ormaru!

Odlučio sam da neću planuti, pa sam prebrojao svih 30 vješalica kako bih se smirio. Zatim sam joj objasnio da nema sedam prošlih vikenda, da to što ne može navući na sebe traperice iz sedmog razreda osnovne ne vrijedi i da od 150 različitih odjevnih predmeta može napraviti barem pet različitih kombinacija koje joj fenomenalno stoje.

Dalje, objašnjavao sam, rješavanje “nemam što obući” situacije tako što kupiš nešto novo je začarani krug, jer je samo gore ako imaš još više stvari koje ne možeš odjenuti. S time bi se složilo i njezino društvo Nemam-što-odjenuti koje spava kod nas svaki drugi vikend.

Upravo kad sam pomislio da je gotovo i da argument: “Možeš u krajnjem slučaju posuditi nešto od prijateljice” donosi pobjedu, ona je ponovno, kao hipnotizirana ponovila: “Ja nemam što obući“.

Lijepa djevojka

Kažu da ljudi u ratu naprosto poblesave. Događalo se to na istočnom frontu. Jednostavno  polude, počnu vikati nepovezano i istrče pred mitraljez. Najbolji lijek za tako je šamarati tu osobu sve dok ne dođe sebi.

Kako je riječ o ženskoj osobi, to nisam mogao učiniti. Pa sam se odlučio za nešto još gore. Riječi. Nekad bole puno više od šamara. Surove riječi. Makar je povrijedile. Samo da dođe sebi.

Rekao sam joj da muškarce nije briga slaže li se nešto ili ne. I da se sređuje za grad samo da je neka žena ne bi komentirala kako nema stila i kako je seljanka. A onda sam joj, kad je već bila na granici da zaplače od muke, prišao riječima utjehe.

Jedina prava istina je da je žena najljepša i najseksipilnija u muškoj bijeloj košulji, ujutro, kad sjedi na krevetu i smješka se bez ikakva razloga. Žena je najljepša kad je zaljubljena.

Prijavite se na naš newsletter

Džentlmeni – vrsta u izumiranju

Prošli tjedan trebao sam provesti dva sata brojeći od jedan do osam u ritmu latino glazbe. Drugim riječima, trebao sam ići na salsu. Na moju veliku sreću, planovi su se poremetili, tako da nikad neću morati strahovati da će jednog dana u društvu priča početi s: “Sjećaš se onda kad ti se cijeli klub smijao zbog načina na koji plešeš salsu?“. Ono što ipak nije dobro jest činjenica da ću jednoga dana ipak morati objasniti zašto nisam gazio po prstima, a to bi me dovelo do priče o tome kako sam kao desetogodišnjak išao u plesnu školu.

Tada mi je to djelovalo kao najstrašnija stvar na svijetu. Ikada. Strašnije i od gledanja „Kralja lavova“ drugi put. Ali danas, petnaest godina poslije, sve mi to djeluje više nego nužno.

Polazak u plesnu školu bio je mamina ideja. Blizu je, pedesetak metara od kuće, a termin se nije poklapao s treningom. Svakako, neće ti škoditi. To su bili argumenti za, a argumenti protiv bili su svi koje poznajem, a koji piške stojeći. Ne znam kako sam uspio nadvladati balkanski gen u tom trenutku, ali sam krenuo u plesnu školu. I bio prilično redovit. Čak sam na parketu sportskog centra s polaznicima plesao, čini mi se, ča-ča-ča uoči početka natjecanja.

Vrlo brzo shvatio sam da se ne želim natjecati niti nositi košulju koja je u isto vrijeme disko kugla, a jednostavno nisam ni bio dovoljno dobar. I zašto me mama uopće poslala tamo?! Iz istog razloga zbog kojeg mi nikad nije glačala stvari dva puta.

Da bih bio kompletan muškarac.

Ne šalim se. Stvarno je cijeli život radila na tome da budem obrazovan, samostalan, lijepo odgojen i sposoban. Iz ove pozicije, dok kucam tekst na laptopu kupljenom vlastitim novcem, u stanu koji sam plaćam, u stanci od učenja za fakultet za koji školarinu plaćamo zajedno, samo nekoliko sati nakon što sam od kolegice s fakulteta na kavi čuo: “Ti si totalno boyfriend materijal. Svadbeni materijal”, čini se da je uspjela.

Ili ipak nije?

Vidite, danas mi se po tko zna koji put dogodilo da dopustim djevojci u društvu da sama sebi zapali cigaretu, a to je prema knjizi na čijim koricama piše Bonton, posve pogrešno. Pogrešno je reći čak i da moja majka nije uspjela, jer mi sasvim sigurno nitko ne bi izvukao uši da sam je pročitao. Dakle, pogreška je samo moja. U dvadeset pet godina, pa i u osamnaest, svaki ne-napredak je vlastita pogreška. Ispričavam se, ali netko tko je sposoban napraviti dijete i na vlastitu se odgovornost prijaviti u reality, ne može kriviti nekoga drugog.

Sam si kriv.

Svjestan svog propusta, počeo sam objašnjavati kako ja, eto, već šest mjeseci razmišljam o tome da trebam kupiti upaljač (iako ne pušim) koji bi koristio kako bih djevojkama upalio cigaretu. Nakon što sam kao zapeta puška pričekao sljedeću cigaretu i oteo joj upaljač iz ruke, popili smo piće do kraja, a ja sam ustao i nisam joj pridržao jaknu dok ju je navlačila.

Iznerviran tom činjenicom, počeo sam razmišljati o tome kako ću prvom prilikom kupiti Bonton i naučiti napamet sve, pa sam joj zaboravio otvoriti vrata. A onda sam shvatio da sam imao priliku kupiti pravilnik lijepog ponašanja tri dana prije, ali mi je nekako bilo važnije čitati gdje i kako su Saveznici i sile Osovine vodili bitke u Drugom svjetskom ratu.

Džentlmen na internetuPa dobro, spasit će me internet, kao i obično, pomislio sam, ali nije. Ne znam ni zašto sam posegnuo za novom tehnologijom kad je internet mjesto gdje se na sve pazi osim na lijepo ponašanje i na kojem, kad ukucaš džentlemen, dobiješ ime najnovijeg kluba u gradu.

Ali znam što je dugotrajna memorija. To je ono kad dobro spremiš ispit, što se rijetko dogodi, i onda imaš osjećaj da ti je glava prazna i da iz nje ne možeš iščupati ništa osim kose, a onda informacije poslije jedne prave riječi ili asocijacije krenu navirati, no ne znaš odakle to uopće dolazi.

I bilo je upravo tako, pa sam se, uz to da djevojci treba zapaliti cigaretu i reći joj hvala, pridržavanja kaputa i otvaranja vrata, sjetio još i da u trenutku kad  se djevojka diže od stola muškarci trebaju ustati, ali i nekih koje su posve obične, kao što je pomicanje stolca i ljubljenje ruke.

Kao što vidite, to nije ništa spektakularno, ali pridržava li se ijedan muškarac  danas toga? Mislim da je ovo retoričko pitanje. Dakle, problem je u nama. Mi znamo što trebamo raditi, ali ipak ne pomišljamo na to. Ali, pazite sad, nismo jedini. Ni žene se ne znaju nositi s tim.

Usudit ću se čak reći da žene svakoga tko je džentlmen u današnje vrijeme i pažljiv prema njima etiketiraju kao nekoga tko ih samo hoće iskoristiti. Danas žene miješaju ponudu da budu otpraćene kući s pozivom na neobvezan seks, a plaćanje pića s provokacijom. Mislim da je nekim ženama doista neugodno i da se ne znaju ponašati kad preko puta sebe vide nekoga tko im je otvorio vrata. Ovo čak mogu i dokazati.

Jednom prilikom, ima tome možda i dvije godine, otvorio sam vrata djevojci na ulazu u knjižnicu. Najprije sam pomislio da je to jedan od onih trenutaka kad  idete jedno prema drugome cestom i počnete flertovati da biste se na kraju sudarili, pa me ona pušta da prođem, a onda sam shvatio da ona ne želi proći. Njezino objašnjenje bilo je kako nije potrebno da joj netko pridržava vrata. Moje objašnjenje bilo je da je to potrebno meni.

Nikad više nakon toga nisam vidio tu djevojku, ali se nadam da je sljedeći put kad joj je netko otvarao vrata odgovorila blagim osmijehom. To je ono što žena treba učiniti. Prihvatiti pohvalu. Ja tako shvaćam galantnost. Kao respektiranje žena. A ne da žena odbaci takve geste pod parolom lažnog feminizma. Dakle, suština je tu. Izbor je ovaj put na vama.

Meni ostaje samo da sutra ujutro kupim upaljač.

Prijavite se na naš newsletter

Zašto je med ljekovit?

Hrana nije lijek, ali liječi.

Hipokrat

Tekst namjerno počinjem citatom antičkog liječnika Hipokrata, koji se smatra ocem medicine. Razlog je što katkad zanemarujemo ljekovita djelovanja hranjivih namirnica, nego se prepuštamo lijekovima. Osobno vrlo često izbjegavam uzimanje lijekova u slučaju nekih banalnijih tegoba, kao što su glavobolja, mučnina, menstrualni bolovi, zubobolja, vrtoglavica pa čak i prehlada. Ja sam vrlo jednostavna za održavanje. Dajte mi mesa, povrća, voća, meda i bit ću mirna.

Zbog toga sam odlučila nastaviti s ciklusom tekstova o zdravim hranjivim namirnicama. Danas je u mom fokusu vrlo slatka namirnica, svjetlo žute boje i ljepljive teksture, koju prave najvrjedniji insekti. Pogađate – riječ je o medu.

Razvijena moderna tehnologija i infrastruktura omogućile su nam da danas možemo jesti namirnice koje nam dolaze iz svih dijelova svijeta. Međutim, za med nam nisu potrebne udaljene zemlje, kao ni moderna tehnologija. Sve što nam je dovoljno su pčelice.

Prije nego što vam ispričam kako koristim i konzumiram pčelinje proizvode, idemo vidjeti kako nastaje med, od čega se sastoji i kako se koristi.

Kako nastaje med?

Med je jedan od najstarijih slatkiša i sladila na svijetu. Nastaje prirodnim putem, tako što vrijedne pčelice jedu nektar s cvijeća, drveća i drugih biljaka. Probavom nektara stvaraju med koji spremaju u posebno napravljene košnice s voskom i saćem, gdje ga ostavljaju da odstoji neko vrijeme. Nektar sadrži gotovo 600 spojeva, zbog čega nije ni čudo što je med zdrav.

Od čega se sastoji?

Med ima visoku razinu najjednostavnijih ugljikohidrata – monosaharida. Sadrži glukozu (najrasprostanjeniji monosaharid u prirodi) i fruktozu (voćni šećer). Sadržaj ugljikohidrata, oko 80 posto, daje mu sladak okus. Ostali sastav meda čine vitamini, minerali i voda. Medu se pripisuju ljekovita svojstva jer sadrži prirodni antibiotik – fitonicid, esencijalne aminokiseline (koje ulaze u sastav proteina), voćne kiseline i antioksidante. Sve vrste meda imaju antibakterijska djelovanja jer pčelice pri probavi nektara dodaju određene enzime, čime nastaje neorganski spoj vodikov peroksid.

Jeste li znali da djeca do godinu dana starosti ne smiju konzumirati nijedan pčelinji proizvod?

To se objašnjava time jer pčelinji proizvodi sadrže bakteriju klostridium botilinum koja izaziva botulizam – grčenje mišića i trovanje toksinom, na koji odrastanjem postajemo imuni. Organizam novorođenčadi nije razvijen i nije otporan na tu bakteriju, pa se med preporučuje djeci starijoj od dvije godine.

Med u povijesti

Prije više od četiri tisuće godina med se koristio kao tradicionalni lijek. U pronađenim egipatskim papirusima iz 2600. godine prije Krista, spominjao se kao lijek protiv rana. Antički olimpijski sportaši prije fizičkih aktivnosti jeli su med kako bi povećali snagu i izdržljivost. Upravo je to dokazano činjenicom da med sadrži ugljikohidrate – primarni izvor energije za sve fiziološke procese i aktivnosti.

Dakle, drevni narodi jeli su med. A koliko ga mi danas jedemo? Istraživanjem je utvrđeno da se u europskim zemljama po stanovniku pojede oko 3 do 8 kilograma meda, a najveći potrošač meda je Njemačka.

Narodno vjerovanje i dokazana ljekovita djelovanja meda

Ovaj tekst bio bi prilično dugačak kad bih navodila sva narodna vjerovanja o ljekovitosti meda. Izabrala sam najzanimljivija i, rekla bih, najuvjerljivija.

Med pomaže u liječenju opeklina, rana i čireva. Potiče rast tkiva, poboljšanje epitalizacije i odstranjivanje ožiljaka. Smatra se da su djelotvorne obloge sa šumskim medom ili medom od manuke (posebne vrste drva koji raste samo na Novom Zelandu). Sjećate se da sam spomenula kako je med prirodni izvor vodika peroksida? Eh, pa upravo taj neogranski spoj, poznat kao i hidrogen, koristi se za dezinfekciju rana. Sada vam je jasno zbog čega se smatra da med liječi promjene na koži.

Da su i u medicini primijećena ljekovita djelovanja meda, pokazuje i apiterapija. Ona predstavlja dio holističke medicine: kombinacija zapadne i alternativne medicine. Apiterapija (api – prijevod s  latinskog znači „pčela“) podrazumijeva upotrebu meda i pčelinjih proizvoda u liječenju bolesti. Pčelinji proizvodi su: med, propolis, mliječ, pčelinji otrov, cvjetni prah i vosak.

Oduvijek su bake govorile: ako kašlješ, popi čašu vode sa žlicom meda. Konačno su njihova uvjerenja i znanstveno dokazana. Na jednoj internetskoj stranici namijenjenoj mamama pročitala sam da je u zapadnoeuropskim zemljama provedeno istraživanje na djeci u kojem je dokazano još jedno ljekovito djelovanje meda. Naime, pedijatri su dokazali da se konzumiranjem meda ublažava kašljanje i omogućuje djeci mirniji san. Organizirana je studija na više od 100 djece koja u dobi od dvije do 18 godina i podijeljena u tri skupine. Prva skupina djece dobivala je lijekove protiv kašlja s glavnim sastojkom dekstromeorfanom, druga je dobivala med, a treća nije ništa uzimala. Najbolje rezultate dao je med. Blagotvorno djelovanje pripisano mu je zbog gustoće i ljepljivosti, čime se pomaže u umirivanju iritiranoga grla i crvenila. Stoga ne čudi ni to što Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje med u slučaju iritacije grla.

Kako ja koristim med?

Moj dan počinje kockicom šećera sa 10 kapi propolisa i čašom vode. Naravno, događa se da zaboravim, no kad osjetim da me steže grlo i da mi curi nos, trkom odem do kuhinje i uzmem dozu svojih vitamina. Inače, propolis je tekućina kojom pčelice dezinficiraju košnicu. Također, ne mogu zamisliti čaj bez meda. Kao i većina ljudi koje poznajem, med nabavljam od proizvođača, srećom obiteljskog prijatelja. Zahvaljujući njemu, med koji jedem sadrži pelud, saće i posebnu mješavinu meda i cvjetnog praha koji poboljšava koncentraciju. Med čak dodajem u smjesu koju koristim kao masku za kosu.

Do sljedećeg teksta, šaljem vam medeni pozdrav!

Prijavite se na naš newsletter