Tag Archives: odrastanje

Bit će miran kao bubica, samo ga posjedni ispred TV-a

Više puta sam bila u prilici vidjeti kako neke porodice s malom ili vrlo mladom djecom provode svoje slobodno vrijeme ispred TV-a. Koliko sam primijetila, mnogi iz njih nemaju baš nikakve zadrške pri tome što gledaju sa svojom djecom na malim ekranima pa djeca često gledaju scene nasilja ili neke duge scene, neprikladne za dječju dob. Kada se na ekranu prikazuje nešto agresivno, vulgarno ili erotski, najčešće reakcije odraslih su ili smijeh ili blagi ukor što im djeca to gledaju.

Nešto ovdje opasno smrdi

Objektivno sagledavajući ovu situaciju, nešto mi opasno zasmrdi. Pitam se je li stvarno moguće da su roditelji toliko nesvjesni eventualnih opasnosti po djecu ili čak lijeni dok dopuštaju svojim mališanima da gledaju za njih neprimjerene scene na TV-u?

Nesvjesni toga da takav TV -repertoar, koji nudi scene nasilja ili vulgarnosti, može utjecati na dijete ili možda nesvjesni da djeca upijaju takve scene ili, pak, možda i primijete, ali, eto, sigurno shvaćaju da je to „samo na TV-u“.

Lijeni jer, mada svjesni da takve scene nisu baš poželjne za dječje oko, nemaju volje pronaći im neku drugu zanimaciju, osim gledanja TV-a.

Neki iz moje okoline smatraju da pretjerujem jer razmišljam na ovaj način, ali ja se ipak ne ustručavam izraziti svoje uvjerenje da je veliki dio dostupnog TV- programa neprikladan za djecu, pa čak i odrasle osobe!

Dijeca ispred TV-a
Photo credit: antisocialtory / Foter / CC BY

Trebamo imati na umu činjenicu da nam se oči, mozak i tijelo brzo naviknu na ono što vidimo i osjetimo. Na primjer: pokušajte se prisjetiti koliko vam je bilo stresno kada ste po prvi put vidjeli neku scenu nasilja prepunu krvi, opasnih lica, bijesa i vike. Svaki sljedeći put kada ste promatrali slične scene, razina stresa se postepeno smanjivala. Nakon dužeg vremena, toliko ste se već privikli na takve slike, da ćete pred njima samo slegnuti ramenima ili će takve scene proći nezapaženo, odnosno bez ikakve tjelesne reakcije.

Netko će na ovo sve reći da dijete ne smijemo držati izoliranim od prikaza loših strana života. Ja se s time slažem, no dodajem i to da dijete treba postepeno i savjesno izlagati svim činjenicama svijeta, bez nepotrebnih slika nasilja i sličnih radnji koje, posebno vrlo mala djeca ne shvaćaju i koje ih zbunjuju.

Nekada davno

Sjećam se dok sam bila mala kako je moja baka s nevjericom komentirala djedu reklame za čudotvorne lijekove i zdravstvena pomagala koje su se vrtjele na TV-u. Znala je govoriti: „Oni sve to lažu! Nije li ih samo sram?!“ Sjećam se kako sam, slušajući nju, željela vjerovati baki, ali mi je bilo jako teško shvatiti kako je moguće da se na TV-u laže. Bilo mi je posve logično razmišljati kako je sve rečeno putem TV-a istina. Sjećam se da sam u tom periodu znala na upit „Zašto neki ljudi započinju ratove?“ dobiti odgovor da je to zato jer neki ljudi žele živjeti na određenoj zemlji ili žele nešto od nje. Provodila sam vrijeme, pitajući se i čudeći odgovorima. Iz moje perspektive onda, Zemlja je bila „dovoljno velika da na njoj ima mjesta za sve“. Htjela sam tim ljudima predložiti da se presele na neko drugo mjesto, a ako nešto žele zašto lijepo ne traže.

Prisjetite se vlastitih dilema dok ste bili mali…

Zamislite koliko više pitanja imaju današnja djeca pred kojom je značajno veća količina informacija, nego što je nama u toj dobi bilo pruženo.

Kako god okrenemo, dođe nam na isto

Kada dijete po prvi puta nešto vidi, spozna da to i postoji te svaki sljedeći put kada se susretne s time, krene razvijati mišljenje kako je to normalno. Vidi da je izvedivo, vidi način izvedbe te reakcije drugih na tu pojavu. Istovremeno, dijete pamti stečeno znanje i može ga primijeniti u određenoj situaciji. A kad naposljetku dijete primjeni u stvarnosti ono što je na filmu vidjelo, roditelj ostane zatečen njegovim ponašanjem i pita se gdje je to samo vidio ili čuo jer u kući se takve riječi ne koriste i tako se ne ponaša.

Dijeca gledaju TV
Photo credit: Lars Plougmann / Foter / CC BY-SA

Nemojmo smesti s uma to da djeca ne znaju razlikovati stvarno od nestvarnog na TV-u; ne shvaćaju razloge zašto je netko nešto rekao, ne prepoznaju ironiju i sarkazam, te ne znaju gledati kritički na stvari koje vide. Kada se osvrnemo na tokakva se sve agresija vrti po TV-programima, ne smije nas iznenaditi činjenica da već osnovnoškolci imaju informacije kako napraviti bombu u vlastitom domu, barataju bogatim arsenalom psovki te vješto ismijavaju svoje vršnjake…neću nabrajati dalje…toga je mnogo, čak i previše!

U praksi

U svome domu imam televizor, mada sam jedno vrijeme planirala izbaciti ga kao nepoželjnog. Živim sa suprugom i jednim djetetom, za sad. Slobodno vrijeme često provodimo čitajući knjige ili boravljenjem u prirodi. Zna se dogoditi da se ne mogu posvetiti igri sa svojim djetetom jer imam nekog posla. Tada joj dopuštam da se „mota oko mene“ dok obavljam posao po kući, istovremeno komunicirajući s njom. Razgovaramo o svemu pri čemu ju potičem na razmišljanje i izražavanje vlastitih dojmova o temi kojih se dotičemo. Uključujem je u zajedničko planiranje obiteljskih događaja te pitam za njeno mišljenje. Skrećem joj pozornost na igračke i smišljam načine kako ju potaknuti na samostalnu igru s njima.

Da se razumijemo, ovo mi ne pada lako svakoga dana, no jako se trudim održati ovakav pristup djetetu. Naravno, dogodi se i to da sjedi pred malim ekranom, ali onda pozorno vodim računa o tome što gleda. Ukoliko je potrebno, pružim joj dodatno objašnjenje onoga što promatra pred sobom.

Koje je vaše mišljenje na ovu temu?

Pozdrav,

Goga

Istaknuta slika: kelly.sikkema / Foter / CC BY