Tag Archives: odgoj

Granica između ambicije i nametanja

Mislim da ću uskoro morati potražiti novi stan. A evo i zašto. Neku večer sestra i ja gledali smo Whiplash. Ne znam jeste li gledali film, ali poruka je takva da je ona minutu nakon što je završio otrčala na kat i počela manijački svirati violinu, što je značilo kraj svake nade da ću u idućem razdoblju mirno spavati.

Moja sestra na pragu je glazbene akademije. Godinama, možda tome ima i puno desetljeće, živi na relaciji kuća – škola. To joj je oduzelo toliko vremena da nikada nije stigla snimiti YouTube hit. Nekad se čak događalo da joj na pola puta od kuće do škole netko donese violinu samo da bi mogla na vrijeme stići u glazbenu školu.

Upravo sada, deset godina kasnije, zvoni joj alarm na mobitelu i ona kreće vježbati za prijemni ispit.

Možda nije lijepo što sestru koristim kao zamorca, ali kad netko deset godina svira neki instrument svaki dan nekoliko sati, moram se zapitati je li takav životni put produžena ambicija moje majke ili njezina vlastita odluka?!

Pa vrlo vjerojatno djelomično i jest dio majčina plana. Čisto sumnjam da je moja sedmogodišnja ili osmogodišnja sestra jednoga lijepoga i sunčanog dana došla i rekla:

Hm, možda ne znam koja Barbika mi danas odgovara, ali znam da će za pet godina Vanessa Mae imati koncert i ja želim biti kao ona!

Dakle, mama je morala odigrati neku ulogu.   I ja sam u torbi za trening uvijek morao imam suhe gaće.

Vi mislite da se šalim, ali niste nikad slušali tiradu dugu koliko traje vožnja od sportskog centra do kuće koju moj otac provodi ako ne promijenim gaće nakon treninga. I osušio kosu.

Dakle, i ja sam imao podršku roditelja da se bavim košarkom i budem novi Kobe Bryant. Kažem podršku, jer sjedenje mog oca na tribinama i gradnja „igrališta“ na travnjaku iza kuće koji smo nas dvojica upropastili i nikad nismo doveli u red, upravo je podrška i ništa više.

Nogomet

I tu je granica. I da se ja pitam, čuvala bi je teritorijalna straža. Jer dijete prije svega treba ostati dijete, a ne žrtva ambicije vlastitih roditelja.

Nažalost, primjera iz života je i previše. Ne moramo ići predaleko, do Andyja Murraya i njegove majke koja je željela da on postane tenisač. Možemo se jednostavno okrenuti oko sebe i shvatit ćemo koliko je to ustvari pogrešno.

Statistički gledano, Federer je jedan, Kobe je jedan i Alexander Graham Bell je bio samo jedan. Kako onda dokazati da prosječno dijete nema ama baš nikakve šanse da bude najbolji tenisač na svijetu?! Uvesti ga u hambar i reći mu da je njegovo dijete samo jedno zrno kukuruza koje se treba izdvojiti?! Moguće. To bi bilo jako slikovito.

Ali što s roditeljima koji ne sanjaju velike snove nego svoje dijete umjesto na studij prava pošalju na medicinu, a prije toga su ga poslali u medicinsku školu umjesto u gimnaziju?! Vjerojatno ih najprije treba upoznati s terminom “Kyoiku mama”.

Beba vjezbaRadi se o konceptu koji postoji u Japanu, u kojem dijete već od vrtića počinje pripremu za fakultet, jer mu je na taj način 20 godina kasnije zajamčena veća plaća. Zamislite to! Dijete, koje još uvijek treba mahati granom i praviti se da je to samurajski mač, odjednom je ubačeno u mašineriju u kojoj treba trpjeti pritisak i stres. Konstantno. Svakog dana.

Nešto slično događa se i kod nas, ali više kroz sport nego kroz obrazovanje. Ružno je reći, ali hoću, sport i biznis. Jer većina ljudi djecu daje na sport kako bi im se to kasnije isplatilo. Ako mi ne vjerujete, prošećite do najbližega sportskog kluba i pitajte trenere. Svaki će vam odgovoriti da je barem jednom imao situaciju u kojoj ga roditelj pita je li njegovo dijete talentirano: “Jer zašto mu plaćati ako neće postati najbolji?

Nisam psiholog, ali sam netko tko je u plesnoj školi zamalo dogurao do košulje za natjecanje u bojama disko kugle i netko tko je igrao za reprezentaciju regije u košarci. Uz to, išao sam i na satove engleskog, u matematičku školu, u školu fizike i sigurno još nekoliko njih, ali sam zaboravio. I mogu reći da je sve to veliki plus u životu. Samo zato što sam se uvijek mogao igrati i nisam bio sputan. Okej, možda je tata očekivao previše, ali je, kad je na treninzima postao redovniji od mene, shvatio da od košarke nema ništa.

Naravno da ambicija treba postojati, kao što treba postojati nuklearna energija, samo ako se upotrijebi na pravi način. Problem je u tome što ambicija sama po sebi nosi veliku odgovornost koja počiva na temeljnom strahu od neuspjeha, a još kad  je smućkana s patološkom potrebom roditelja da se ostvari kroz svoje dijete… I u najmanju ruku natjera dijete da živi u mizeriji i nezadovoljstvu, čak i da je uspješno u tome što radi.

Nemojte svoje dijete kljukati ambicijom. Naučite ga da bude gladno ambicije. Ali ga prije svega pustite da bude dijete i da samo odluči što želi. Ipak ste vi tu zbog djece, a ne ona zbog vas.

Prijavite se na naš newsletter

Kućni ljubimci – čuvari obitelji

“Mama, mama, mogu li dobiti kućnog ljubimca?”

Sigurno vam je dijete umiljatim pogledom bezbroj puta postavilo ovo pitanje, a vaš odgovor uvijek je dosad bio niječan. Razmislite o svojoj odluci, jer osim što vam psi i mačke pomažu u odgoju djece, oni čudotvorno djeluju na naše zdravlje!

Istraživanja Australskoga medicinskog instituta pokazala su da maženje ljubimaca smanjuje visok krvni tlak i ubrzan rad srca. Također, iako zvuči nemoguće, manja je vjerojatnost da će djeca koja odrastaju uz ljubimce bolovati od astme i alergija. Nekad se smatralo da djeca češće obolijevaju od alergija ako provode puno vremena sa životinjama. Na svu sreću, studije su pokazale da je preporučljivo da djeca odrastaju uz krznenog prijatelja jer upravo izlaganje psećoj ili mačjoj dlaci od malih nogu jača imunološki sustav.

Vjeruje se da prisutnost mačaka ima čudotvorno djelovanje na izlječenje od migrene i različitih bolova. Naime, ako vas boli glava, a mačka leži do vas ili je držite u krilu, velika je vjerojatnost da će bol nestati.

U redu, kućni ljubimci djeluju pozitivno na naše zdravlje, ali kako utječu na djecu?

I kad pomislite: “Na kraju ću se samo ja brinuti o tom psu!”, nemojte se zabrinjavati. Osim što će vam se netko uvijek radovati kad se vratite s posla, kućni ljubimac će vam pomoći i u odgajanju djece.
Na popisu svih prednosti, odgovornost uvjerljivo zauzima prvo mjesto. Obvezna šetnja, hranjenje, čišćenje, pa čak i igranje s ljubimcima, aktivnosti su koje se ne mogu izbjeći. Briga o njima ispunjava djecu, potiče im nježnost, iskazivanje emocija i otvorenost. A neosporno je da ljubimci utječu i na njihovo ponašanje. Pri upoznavanju s drugima djeca su komunikativnija i lakše sklapaju prijateljstva. Igra s ljubimcima stimulira beskrajnu dječju maštu.
Svakom šetnjom sa psom djeca su fizički aktivnija. Razvoj suvremene tehnologije doveo nas je do toga da provodimo sate i sate za kompjutorom, mobilnim telefonima i kojekakvim tehnološkim spravama.

Izađu li u park, djeca kvalitetno provode vrijeme na svježem zraku i u prirodi.

Kad vaša djeca postanu tinejdžeri i dođu u fazu u kojoj ih “nitko ne razumije”, ljubimci stupaju na scenu. Kako djeca sazrijevaju i počinju se osjećati odbačeno i nesigurno, upravo pored kućnih ljubimaca osjećat će se potrebnijima i korisnijima jer je krznenim prijateljima potrebna svakodnevna briga.

Moj pas Glišo pomogao je mami u moj i sestrinom odgoju. Pogotovo u razdoblju kad nas je drmao pubertet. Sati provedeni vani s društvom izgledali su nam kao minute i često smo zaboravljale javiti mami da ostajemo dulje nego što smo planirale. Uz ljutnju i brojne kazne, pomoglo nam je i mamino pitanje: “A biste li se vi brinule da Glišo ode van i ne znate kad će se vratiti?”. Od tada smo bile pažljivije i bolje smo razumjele njezinu brigu.

Uz to, Glišo nam je pomogao (barem nakratko) da skrenemo misli kad smo izgubili člana obitelji. Poznato je da psi sprječavaju depresiju jer nam pružaju bezuvjetnu ljubav i pomažu da se obitelj zbliži i bude više povezana. Novi član obitelji obogaćuje život i pruža iskrenu radost i sreću.

I kad se odlučite imati ljubimca, nikako ne zaboravite na higijenu

Čistoća kućnih ljubimaca je “must“, osobito ako imate djecu do pet godina. Da biste spriječili blatnjave tragove po podu, ali i sačuvali zdravlje, spremite jednu krpu za novog člana obitelji (posebno ako živite u stanu). Nakon svake šetnje obrišite mu šape. Kad perete suđe, ne zaboravite  zdjele za vodu i hranu svoga ljubimca. Isti slučaj je i s krpicom i košarom u kojoj spavaju. Perite ih u perilici rublja barem dva puta mjesečno.

Odlazak veterinaru prijeko je potreban. Cijepljenje protiv različitih bolesti, parazita i zaraza ne štiti samo vašeg ljubimca nego cijelu obitelj. Pripremite se za ljeto i spriječite krpelje, buhe i ostale napasti da žive na račun vašega najboljeg prijatelja. Zaštite ih posebnim sredstvima koje možete kupiti u ljekarnama ili pet shopovima.

Osim šetnje, hranjenja i maženja, ne bi trebali postojati dodatni poslovi oko ljubimaca. Odmah postavite pravila i držite ih se. Ne zamarajte se time ako ne uspijete istrenirati psa da ih poštuje jer su ona za vas, a ne za njih! Odlučite koji kutak će postati njihovo mjesto. Zabranite im da ulaze u vaš krevet. Redovito ih četkajte, češljate i kupajte. Dlake po kući usisavajte, skupljajte pamučnim ili krpama od mikrovlakana. Izbjegavajte hraniti ljubimce na tepihu. Izdvojite im dio u kuhinji gdje će uvijek dobivati svoj omiljen obrok. I jedino što vam preostaje jest da ih bezuvjetno volite, pružite im topao dom i dopustite im da budu čuvari vaše obitelji!

Prijavite se na naš newsletter

Spartanski odgoj

Daskom za glačanje, ili na njoj

Svijet je 480. godine prije Krista i dalje bio ravna ploča na leđima četiriju slonova koji stoje na kornjači, a vojska od 250.000 ljudi približavala se slobodnim ljudima Grčke. Slobodni ljudi Grčke, to bi u ovom slučaju bilo 7000 Atenjana i oko 300 Spartanaca.

Danas, praktički 2500 godina poslije, prvi kojeg se sjetimo kad nam netko spomene bitku kod Termopila je Hiperaktiv. Ili, ako ste djevojka, trbušnjaci Gerarda Butlera. Nije ni čudo što je tako. Tristo  Spartanaca (povijest kaže da su s njima ostali i Tebanci, njih oko 400, ali njih u filmu nema, dakle ne vrijedi) protiv 250.000 Perzijanaca? David protiv Golijata. Liecester City na vrhu tablice Premijer lige. Čuda su moguća.

Povjesničari se slažu oko činjenice da je cijeli mit o 300 Spartanaca bio moguć samo i jedino zbog načina na koji su bili odgajani. Da prvo budu ratnici, pa onda sve ostalo.

Njihov odgoj kretao je od toga da je majka pokušavala najprije napiti svoje dijete. Smatrali su da djeca koja su slabašna ne mogu podnijeti kupanje u vinu i takvu su djecu bacali u provaliju Apofete, koja se nalazila na planini Tajget.

U slučaju da dijete ima dobar cug, majke su ga nosile pred starješine. Starješine su pregledale dijete, a onda bi majke, ako je dijete zdravo, odgajale malog Leonidu do svoje sedme godine, kad bi on odlazio od kuće. Time bi započeo 12-godišnje razdoblje pravoga vojničkog života.

Sedmogodišnji Spartanci odgajani su tako da je na prvome mjestu disciplina. Sve do svoje 20. godine,  kad su postajali vojnici najelitnije vojske na svijetu.

Zaboravite sve priče o vojsci koje svake godine na rođendanu poslije nekoliko čašica više priča isti prijatelj. O disciplini i kako je današnja mladež nema. O gumbima koje su nadređeni kidali ako nisu dobro zašiveni, o ljuštenju krumpira i ribanju zahoda zato što krevet nije bio dobro zategnut. Ovdje govorimo o uvjetima za koje Bear Grylls misli da ne postoje, a mučenje novaka u „Full Metal Jacket” je milovanje po glavi.

Ljudi koji su od države godišnje dobivali samo jedan ogrtač i koji su po cijeli mjesec živjeli samo na medu stvarno su mogli poraziti moćnu Kserksovu vojsku.

Na neki način, i sam se osjećam kao Hiperaktiv. Iako moja majka i dalje ima problema s tim koliko vina mogu popiti. U našoj kući oduvijek je postojao taj neki spartanski sustav.

Vrlo je moguće da neću povući dovoljno dobru paralelu, ali ne znam kako drukčije objasniti da sam u srednjoj školi znao glačati košulju bolje od svih svojih prijateljica, osim činjenicom da je moja majka potomak Leonide i da me odgojila po spartanskim zakonima.

Domaću zadaću ćeš napraviti sam. Ako ne dođeš na vrijeme na ručak, postavit ćeš stol i pospremiti ga sam. Ako te uhvati policija s alkoholom u krvi, platit ćeš kaznu sam, a u idućih šest mjeseci auto ćeš voziti samo ako ga sam kupiš. Imaš ruke. Imaš noge. Izvoli. Snađi se.

Da budem iskren, ljutio sam se. Na dnevnoj bazi. Srećom, otac je bio taj koji je uvijek vodio računa o tome jesu li mi gola leđa i jesam li gladan. On je nekako uvijek više bio Atenjanin. Dok se nisu rastali, bio je idealna protuteža.

Ali o razvodima drugi put. Sada sam tu da do kraja razjasnim zašto je važno da sami znate izglačati košulju, osim činjenice da niste izgužvani.

Bile su mi potrebne godine da shvatim cijelu poentu majčinog: “Je l ‘ti imaš ruke i noge?“. A onda sam otišao studirati i shvatio da je bila više nego u pravu. Došao sam spreman. I kako godine prolaze, sve više shvaćam prednosti takvog odnosa. Nema tu govora o nedostatku nježnosti i pažnje. Upravo suprotno.

Najveći dar koji možete dati svojoj djeci nisu stanovi niti automobili, nego spoznaja da ste se uvijek trudili od njih stvoriti ljude sposobne za život. Upravo zato što obično uspije.

Razlog za to posve je jednostavan. Ovaj svijet oduvijek je bio mjesto u kojem se snađu oni koji se najbolje prilagode svemu što život baca na njih. Tu glavnu ulogu igraju roditelji. Mojima hvala.

Prijavite se na naš newsletter

Bit će miran kao bubica, samo ga posjedni ispred TV-a

Više puta sam bila u prilici vidjeti kako neke porodice s malom ili vrlo mladom djecom provode svoje slobodno vrijeme ispred TV-a. Koliko sam primijetila, mnogi iz njih nemaju baš nikakve zadrške pri tome što gledaju sa svojom djecom na malim ekranima pa djeca često gledaju scene nasilja ili neke duge scene, neprikladne za dječju dob. Kada se na ekranu prikazuje nešto agresivno, vulgarno ili erotski, najčešće reakcije odraslih su ili smijeh ili blagi ukor što im djeca to gledaju.

Nešto ovdje opasno smrdi

Objektivno sagledavajući ovu situaciju, nešto mi opasno zasmrdi. Pitam se je li stvarno moguće da su roditelji toliko nesvjesni eventualnih opasnosti po djecu ili čak lijeni dok dopuštaju svojim mališanima da gledaju za njih neprimjerene scene na TV-u?

Nesvjesni toga da takav TV -repertoar, koji nudi scene nasilja ili vulgarnosti, može utjecati na dijete ili možda nesvjesni da djeca upijaju takve scene ili, pak, možda i primijete, ali, eto, sigurno shvaćaju da je to „samo na TV-u“.

Lijeni jer, mada svjesni da takve scene nisu baš poželjne za dječje oko, nemaju volje pronaći im neku drugu zanimaciju, osim gledanja TV-a.

Neki iz moje okoline smatraju da pretjerujem jer razmišljam na ovaj način, ali ja se ipak ne ustručavam izraziti svoje uvjerenje da je veliki dio dostupnog TV- programa neprikladan za djecu, pa čak i odrasle osobe!

Dijeca ispred TV-a
Photo credit: antisocialtory / Foter / CC BY

Trebamo imati na umu činjenicu da nam se oči, mozak i tijelo brzo naviknu na ono što vidimo i osjetimo. Na primjer: pokušajte se prisjetiti koliko vam je bilo stresno kada ste po prvi put vidjeli neku scenu nasilja prepunu krvi, opasnih lica, bijesa i vike. Svaki sljedeći put kada ste promatrali slične scene, razina stresa se postepeno smanjivala. Nakon dužeg vremena, toliko ste se već privikli na takve slike, da ćete pred njima samo slegnuti ramenima ili će takve scene proći nezapaženo, odnosno bez ikakve tjelesne reakcije.

Netko će na ovo sve reći da dijete ne smijemo držati izoliranim od prikaza loših strana života. Ja se s time slažem, no dodajem i to da dijete treba postepeno i savjesno izlagati svim činjenicama svijeta, bez nepotrebnih slika nasilja i sličnih radnji koje, posebno vrlo mala djeca ne shvaćaju i koje ih zbunjuju.

Nekada davno

Sjećam se dok sam bila mala kako je moja baka s nevjericom komentirala djedu reklame za čudotvorne lijekove i zdravstvena pomagala koje su se vrtjele na TV-u. Znala je govoriti: „Oni sve to lažu! Nije li ih samo sram?!“ Sjećam se kako sam, slušajući nju, željela vjerovati baki, ali mi je bilo jako teško shvatiti kako je moguće da se na TV-u laže. Bilo mi je posve logično razmišljati kako je sve rečeno putem TV-a istina. Sjećam se da sam u tom periodu znala na upit „Zašto neki ljudi započinju ratove?“ dobiti odgovor da je to zato jer neki ljudi žele živjeti na određenoj zemlji ili žele nešto od nje. Provodila sam vrijeme, pitajući se i čudeći odgovorima. Iz moje perspektive onda, Zemlja je bila „dovoljno velika da na njoj ima mjesta za sve“. Htjela sam tim ljudima predložiti da se presele na neko drugo mjesto, a ako nešto žele zašto lijepo ne traže.

Prisjetite se vlastitih dilema dok ste bili mali…

Zamislite koliko više pitanja imaju današnja djeca pred kojom je značajno veća količina informacija, nego što je nama u toj dobi bilo pruženo.

Kako god okrenemo, dođe nam na isto

Kada dijete po prvi puta nešto vidi, spozna da to i postoji te svaki sljedeći put kada se susretne s time, krene razvijati mišljenje kako je to normalno. Vidi da je izvedivo, vidi način izvedbe te reakcije drugih na tu pojavu. Istovremeno, dijete pamti stečeno znanje i može ga primijeniti u određenoj situaciji. A kad naposljetku dijete primjeni u stvarnosti ono što je na filmu vidjelo, roditelj ostane zatečen njegovim ponašanjem i pita se gdje je to samo vidio ili čuo jer u kući se takve riječi ne koriste i tako se ne ponaša.

Dijeca gledaju TV
Photo credit: Lars Plougmann / Foter / CC BY-SA

Nemojmo smesti s uma to da djeca ne znaju razlikovati stvarno od nestvarnog na TV-u; ne shvaćaju razloge zašto je netko nešto rekao, ne prepoznaju ironiju i sarkazam, te ne znaju gledati kritički na stvari koje vide. Kada se osvrnemo na tokakva se sve agresija vrti po TV-programima, ne smije nas iznenaditi činjenica da već osnovnoškolci imaju informacije kako napraviti bombu u vlastitom domu, barataju bogatim arsenalom psovki te vješto ismijavaju svoje vršnjake…neću nabrajati dalje…toga je mnogo, čak i previše!

U praksi

U svome domu imam televizor, mada sam jedno vrijeme planirala izbaciti ga kao nepoželjnog. Živim sa suprugom i jednim djetetom, za sad. Slobodno vrijeme često provodimo čitajući knjige ili boravljenjem u prirodi. Zna se dogoditi da se ne mogu posvetiti igri sa svojim djetetom jer imam nekog posla. Tada joj dopuštam da se „mota oko mene“ dok obavljam posao po kući, istovremeno komunicirajući s njom. Razgovaramo o svemu pri čemu ju potičem na razmišljanje i izražavanje vlastitih dojmova o temi kojih se dotičemo. Uključujem je u zajedničko planiranje obiteljskih događaja te pitam za njeno mišljenje. Skrećem joj pozornost na igračke i smišljam načine kako ju potaknuti na samostalnu igru s njima.

Da se razumijemo, ovo mi ne pada lako svakoga dana, no jako se trudim održati ovakav pristup djetetu. Naravno, dogodi se i to da sjedi pred malim ekranom, ali onda pozorno vodim računa o tome što gleda. Ukoliko je potrebno, pružim joj dodatno objašnjenje onoga što promatra pred sobom.

Koje je vaše mišljenje na ovu temu?

Pozdrav,

Goga

Istaknuta slika: kelly.sikkema / Foter / CC BY