Osvajanje

Ako osvajanje propadne – svidi se njezinoj baki

Dok većina ljudi ponedjeljak ujutro provede kukajući po kafićima kako nema posla i po internetu kako je sve jako dosadno, ja jutro ponedjeljkom provodim zatrpan papirima s jedne i zahtjevima gazdarice s druge strane, a onda odem na fakultet.

Kako često ne stignem ni jesti, bio sam prisiljen nekoliko minuta, iako je meni trajalo kao vječnost, slušati o tome kako sam zaljubljen do ušiju u kolegicu, bez mogućnosti da kažem bilo što u vlastitu obranu. Za to kratko vrijeme koje sam proveo u unakrsnoj vatri krivim isključivo svoju majku. Ona me naučila da se ne smije pričati punih usta, kao moja baka.

Sve što sam u tom trenutku želio učiniti jest da, kao svaki dobar obrambeni igrač koji se nađe u kriznoj situaciji, kad lopta padne na metar od gola, šutnem loptu što dalje. Zato sam odmah objasnio da to nije isto. Da zaljubljenost i simpatije imaju zajedničku osobinu da su riječi. I da bi to bilo to.

Nekad se događa da loptu izbacite točno na nogu protivničkom igraču. Jednostavno nije moj dan. Dok sam uklizavao pravo na loptu i riskirao da ostanem bez rebra, pokušao sam objasniti kako nisam zaljubljen. Znate već kako to ide…

To su one situacije kad kažete djevojci u krevetu da… ovaj, zaboravite. Nešto kao živo blato. Što se više koprcate, sve više upadate u njega.

Zato sam pobjegao i dao sebi tri dana da razmislim o tome jesam li stvarno zaljubljen. Ili ipak ne.

Prvo i osnovno, čovjek mora raditi iznimno glupe stvari kad je zaljubljen. To što sam danas ponio 600 kuna jer je na webu pisalo da tenisice toliko koštaju, a onda na blagajni i s  tenisicama u rukama shvatio da sam usput svratio do Meka i kupio šejk, to se ne računa. To je samo nešto što se meni inače događa. Da odem na upis na fakultet bez papira za upis. Na upis ocjene bez indeksa. Ako zaboravimo da sam se morao vratiti do stana po još novca da bih mogao kupiti tenisice, nisam učinio ništa glupo još od onda kad sam ukrao čašu za pivo u bircu da bih u nju stavio buket cvijeća za djevojku. To je bilo glupo.

Jesam li sebe uhvatio da se smijem bez ikakva razloga kao da mi je netko ugurao vješalicu u usta? Nisam. A to rade zaljubljeni ljudi. Smiju se kao luđaci. Ne bole me jagodice na obrazima, akutnih sindroma nema. Dakle, nisam.

Ali što ako ja lažem sebe? Što ako samo živim u negaciji? Što ako je sve to samo obrambeni mehanizam?

Iskreno, ne vjerujem. Ali je posve u redu da se zapitam. Ipak sam zamolio i nekoliko ljudi da mi kažu nešto više o simpatiji – vidite kako koristim riječ simpatija, ne zaljubljatija – dakle, obavještajna služba radila je svoj posao. Pokušao sam i juriš. U dva navrata. Taktizirao sam. Nisam bio ni bez srca. Borio sam se hrabro i nisam dopustio da budem potisnut ni jedan jedini metar unatrag.

Meni ovaj odlomak zvuči kao neki romantični opis rata. Moguće je da je tako. Nakon gotovo 500 stranica Velikog rata nije ni čudo.

Znam da je mir u modi, začinjen sa 50 nijansi seksa, ili nekim Coelhovim citatom, ali ja volim ratnu tematiku. S puno taktike, logistike, mapa i opisa bitaka.

Strategija

Zato sam pročitao Lov na Rommela. Iz nje sam naučio da, čak i kad je taktika savršena, kao što je bila tijekom Pustinjske lisice, može doći do problema u linijama opskrbe. Razvuku se, logistika zakaže, tenkovi ostanu bez goriva, a vojnici gladni i žedni. Još ako ne stigneš zatvoriti Suez, dobiješ Britance koji te napadnu i na kraju – izgubiš.

Ako je već situacija takva da je ne možeš preokrenuti u svoju korist kao Amerikanci kod Midwaya, gdje su potopili četiri japanska nosača zrakoplova i uz malo sreće okrenuli odnos snaga na Pacifiku u svoju korist, kako sam naučio u Vjetrovima rata, vrlo je važno da znaš kad treba stati i potpisati barem separacijski mir.

Za to služi obavještajna služba. Da ti kaže kad je dosta, ali i kad ti dobro ide. Jednostruka, ona koju provode tvoji frendovi, i dvostruka, špijunaža kojom se bave njezine prijateljice. Britancima je uspjelo preokrenuti tijek rata u svoju korist tako što su dekodirali Enigmu, možda će i tebi krenuti. Nikad ne možeš znati dok ne pokušaš. A ni tada ti uspjeh nije zajamčen.

To je čar osvajanja. Ono ide odmah iza toga kad se prvi put tijekom dana budeš smijao kao da si progutao vješalicu. Tada si zaljubljen. Simpatija postaje Normandija, a jedan običan utorak ili srijeda tvoj Dan D. Tada se pokušaj sjetiti svih stvari koje su potrebne. Taktika, logistika, obavještajna služba. I, naravno, moral. On je važan. Ne smiješ odustati i da razočaraš pradjeda generala. Izgubljena bitka ne znači izgubljen rat.

Sve i da se nađeš nad zelenim stolom, jednoga sunčanog dana – uvijek je lijep i sunčan dan kad izgubiš – spreman potpisati kapitulaciju, ne brini. Postoji tajno oružje.

Baka. Tako je. Svidi se njezinoj baki. To je najvažnije. Ako nema baku, Bog joj dao pokoj vječni, poradi na tome da se svidiš mami. Sve djevojke slušaju svoje mame, a vole tate. Ako to ne prođe, doznaj što tata voli piti… A da se svidiš sestri? Tako ćeš, i ako izgubiš rat, uvijek imati nekoga da ti izvida junačke rane.

Prijavite se na naš newsletter

O autoru

Stefan Simić

Hedonist since 1990. Student farmacije since 2009. Pišem jer volim. Studiram jer moram. Pišem o ženama jer prijatelje treba držati blizu, a neprijatelje još bliže. To je moj smisao za humor. Neki kažu da im se sviđa, drugi ne shvate da se šalim. Bolno iskren. Ne znam stati. Znam se ispričati. Oružje izbora: ironija. U drugim vijestima: Zveda, Liverpool, knjige, pivo, Clapton. Mračna strana ličnosti: slab na narodnjake i "Obitelj ne smije trpjeti zbog birtije". Tijekom pisanja ove biografije nije ozlijeđena niti jedna životinja, a svaka sličnost sa situacijama i likovima iz stvarnog života posve je slučajna.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *